2. vazmena nedjelja 2023.

U današnjem evanđeoskom ulomku se kroz slučaj apostola Tome koji nije vjerovao, pa je naknadno susreo Isusa i povjerovao, susrećemo s pitanjem vjere i nevjere koje je i danas vrlo aktualno.

Kad je u pitanju vjera, odnosno nevjera, u današnjem evanđelju bi se mogla prepoznati tri razloga vjere i nevjere.

Prvi razlog vjere i nevjere je to da je vjera Božji dar. Nekome je dano vjerovati, a drugome nije. Ne znamo zašto je tako. Ta nam činjenica vjerojatno nameće mnoga pitanja, ali još i više nalaže poštovanje prema onima koji ne vjeruju, kako nekoga ne bismo osudili zato što ne vjeruje. Ne znam zašto sam se rodio u obitelji i mjestu koje vjeruje, u kojima se vjera živi, s vjerom upoznaje i po vjeri susreće Krista uskrslog, a nisam se rodio u obitelji koja se ne smatra vjerničkom ili možda čak u prostoru i vremenu koje uopće nije čulo za radosnu vijest Isusa Krista. Bog sam to zna, kao što on sam zna što bi bilo da su stvari bile drukčije. Ono što mogu reći je veliko i iskreno hvala Bogu što je milošću vjere obdario baš mene, baš nas. To je dar. I taj dar od mene, od nas, traži uzdarje. Uzdarje je trud živjeti tako da po meni i mojem svjedočanstvu, po mojim riječima i mojem životu, po ljubavi o kojoj govorim i koju živim, i drugi susretnu uskrslog Isusa. I dobiju onaj dar koji je meni već darovan. To je način na koji Isus nastavlja ispisivati evanđelje. I onim djelima i znamenjima koja su tamo zapisana, dodavati ona djela i znamenja koja svatko od nas ispisuje svojim vlastitim životom u vjeri.

Drugi razlog vjere i nevjere je sloboda pojedinca. Stvoreni smo kao slobodni ljudi. Bog nas želi slobodne. Vjera je uvijek ponuda kojoj je potreban naš slobodan odgovor. Kao što je Božja ponuda vjere ponuda ljubavi, tako je i naš slobodni odgovor nužno odgovor ljubavi. Da bi se vjerovalo nije dakle dovoljna samo Isusova ljubav prema nama. Neophodna je i naša ljubav prema Isusu. Isus želi da se svi spase, ali se nije ukazao svima. Ukazao se samo onima koji su ga ljubili: pobožnim ženama, apostolima, učenicima… Nisu ga vidjeli veliki svećenici, ni Pilat, ni Herod. Ne zato što to Isus nije želio, nego jer to oni nisu željeli. A oni to nisu željeli jer ga nisu ljubili. Oni bi njegovo ukazanje shvatili kao napad na sebe i svoju slobodu. Njima to ne bi bio poticaj da vjeruju. Isus bi ih prestrašio. I zato se on njima nije ukazao. Tomi će se ukazati. Jer i Toma ga je ljubio, iako mu je da bi povjerovao trebalo da vidi, opipa i osjeti, tj. da ima čvrsti dokaz za svoju vjeru. Vjerske sumnje i pitanja nisu problem. Dapače, to je nešto potrebno i dobro. Moramo propitivati svoju vjeru želimo li u vjeri rasti. Što je onda problem? Nedostatak ljubavi je problem.

Ovo nas povezuje s trećim razlogom vjere i nevjere koji je u onima koji prenose vjeru. Kad smo mi koji vjerujmo sami uvjereni i sami živimo ono što propovijedamo – osobito ako živimo ljubav o kojoj govorimo – onda je velika šansa da će naše propovijedanje naići na plodno tlo. Ali ako je naše propovijedanje neuvjerljivo, zato što govorimo nešto što ni sami nismo najbolje shvatili i prihvatili i osobito ako sami ne živimo ono što propovijedamo – ako u našim djelima nema ljubavi – onda to u mnogima guši vjeru i od vjere ih odbija. Učenici su se sa svim silama trudili uvjeriti Tomu u ono što su oni vjerovali. Nisu u tome uspjeli jer su i dalje sami bili sumnjičavi, pitajući se jesu li dobro vidjeli. Ono što su njemu propovijedali nije promijenilo njihov život. I dalje su ostali iste kukavice, u strahu i iza zatvorenih vrata. Često se pitamo zašto naši mladi ne vjeruju, zašto se gube u vjeri, čak i onda kad im govorimo o vjeri u obitelji, i s vjerskim se temama susreću kroz dvanaest godina u školi, i gotovo isto toliko kroz župnu katehezu, posebno u pripravi za sakramente, i tolike mise na koje dolaze. Jedan od odgovora može biti u tome što su na mnogo toga prisiljeni, a u prisili nema ljubavi pa ne može biti ni vjere. Sigurno je, međutim, da je odgovor na to pitanje i to da im nedovoljno uvjerljivo prenosimo kršćansku poruku. I da ono što im govorimo često sami ne živimo. Ako nas ljubav koju propovijedamo nije zahvatila i promijenila, kako ona može biti privlačna drugima i mijenjati njih? Ako se vjera u uskrsloga Isusa ni na koji način nije odrazila na naše živote, kako mislimo da bi se to moglo dogoditi onda drugima? Bojim se da i mi danas svoj život vjernika, kao i Tomini suučenici, nastavljamo živjeti iza zatvorenih vrata straha koji nas guši i čini nevjerodostojnima. I sprječava izići s vjerom krenuti ususret drugima, kako bismo im posvjedočili ne Božju nadmoć nad njihovim bogovima, nego Božju ljubav kojom on ljubi nas i sve ljude. U tome nam može pomoći primjer prve Crkve o kojoj smo čitali u prvom čitaju. U toj prvoj Crkvi svi „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“. Izišli su iz dvorane Posljednje večer i napustili strah. To im izlaženje nije umanjilo postojanost u pravom i istinskom nauku i kršćanskoj praksi, kako se neki danas boje da će se dogoditi našim izlaženjem u sinodalnim procesima. Dapače, to je učvrstilo njihovu postojanost. A onda se dogodilo i sve drugo što je potrebno i nama danas, našoj Crkvi. To im je usavršilo međusobnu ljubav jer „svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko“. Povećalo im je i ugled jer je kršćanaka zajednica počela uživati „naklonost svega naroda“. Dogodilo se na kraju i umnažanje broja vjernika jer „Gospodin je … danomice zajednici pridruživao spasenike.“

Ako smo razumjeli poruku, i mi možemo krenuti tim putem. Možemo postati misionarska Crkva, Crkva koja izlazi. Ako se to dogodi, onda imamo ponovo veliku šansu da i u našem vremenu vjera u uskrslog Isusa dobije prevlast nad nevjerom.