Crkveni pjevački zbor iz Kaštel Lukšića animirao misu u katedrali sv. Vida

U nedjelju, 12. ožujka riječka prvostolnica, katedrala sv. Vida, ugostila je Crkveni pjevački zbor Svete Cecilije Župe Uzenesenja BDM – Kaštel Lušić koji su u zajedništvu s katedralnim zborom „Cantores Sancti Viti“ animirali misno slavlje. U ime katedralne zajednice pozdrav dobrodošlice uputio je rektor katedrale i generalni vikar Riječke nadbiskupije, Mario Tomljanović.

Misno slavlje predvodio je župnik Kaštel Lukšića, Marijo Buljević. U propovijedi se osvrnuo na evanđelje koje govori o susretu Isusa i Samarijanke na zdencu. Posebno je istaknuo detalj o vrču kojega je ostavila Samarijanka. Kada smo žedni, najbolje je piti vodu. Žeđ je potreba za tekućinom koja bi trebala utažiti našu žeđ. Međutim, ta potreba za tekućinom puno puta bude za onim što nije voda. Često pijemo iz potrebe veselja, zaborava, stvari koje nosimo u sebi iz prošlosti… Često nam se događa i čašica više. Ta čašica više, za razliku od vode, kadra je učiniti to da nas odvoji od nas samih i prije nego nas utaži, učini nas pijanima. Posljedice takve čašice više očituju se u tome da smo sebi i drugima daleki. Povratak i sebi i drugima bit će onda kada se ostavi čašica više, rekao je propovjednik.

„Današnje evanđelje govori o vrču koji je ostavljen. Da bi se Samaritanka vratila sebi, trebala je ostaviti svoj vrč. Ono što je prethodilo ostavljanju toga vrča bio je dijalog između nje i Isusa koji je također bio žedan nakon puta. Da bi se vratio sebi i drugima, nečega se moraš ostaviti. Ona dobiva vodu koja u njoj otvara izvor. Dobiva vodu koja je tjera da ona može donijeti vodu po koju nije došla, ali je donijela drugima. Razgolićena u istini, oslobođena.“

Propovijednik je dodao da taj vrč može podsjećati na običaje koje imamo jedni prema drugima, kada druge gledamo po vanjštini i predrasudama svih vrsta. Isus je ostavio sve predrasude, ostavio je tu čašu, istaknuo je propovjednik.

Isus treba Samarijanku i njezin vrč kako bi utažio svoju žeđ, nastavio je i u kontekstu ‘dijaloga o vodi’ i kazao da Gospodin treba ono čime bi ‘vodu’ zahvatio jer je bunar dubok, a Samarijanka treba Isusa. Njezina žeđ je žeđ svakoga čovjeka. To je žeđ za srećom, smislom, poručio je Buljević. Ovim dijalogom Samarijanka dobiva vodu u sebi i u isto vrijeme postaje i izvorom i vrčem iz kojega drugi mogu piti vodu koja struji u život vječni, kako kaže sam Isus. Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. Ona je izvor koji mi nosimo svaki dan u sebi i taj izvor ne bismo trebali zaboraviti ni zanemariti na poseban način kada se nađemo pred onome koji je žedan, zaključio je propovjednik.

Nakon misnog slavlja uslijedio je kratki koncert tradicionalnih korizmenih pučkih napjeva koje kaštelski kantači izvode od Cvjetnice – Nedjelje Muke Gospodnje do Velikoga petka. Zbor baštini 90-tak živih napjeva, a vjernici su imali priliku poslušati: Prosti moj Bože, himan Slava, čast i hvala ti, Evo drvo križa, Puče moj, U Gospodina mučenje, Ispvidajte se Gospodinu jer je dobar, jer je veliko milosrđe Njegovo.