Biti kršćanin i nasljedovati Isusa, znači živjeti tako da kada nas netko gleda i sluša, u nama vidi Isusa.

Želimo li na pravi način da kršćanstvo i Crkva nastave svoju povijest u budućnosti, moramo gledati u Isusa i nasljedovati ga. Mučenici su ga nasljedovali na najradikalniji način. Mi ga ne moramo tako nasljedovati, ali moramo na način da govorimo ono što je on govorio, ljubimo kako je on ljubio, opraštamo kako je on opraštao, budemo blizu drugima kako je on bio, kao i da korimo one koje je on korio. Biti kršćanin nije lako. Zahtjevno je i od nas traži živjeti onako kako je Isus živio – a on je živio tako da je svatko tko je vidio njega i ono što on čini, vidio Boga i ono što On jest. Biti kršćanin i nasljedovati Isusa, a i sv. Dujma, znači živjeti tako da kada nas netko gleda i sluša, u nama vidi Isusa. Ako vidi Isusa, tada vidi Boga koji je Ljubav, rekao je riječki nadbiskup Mate Uzinić u nedjelju 7. svibnja predvodeći misu u crkvi sv. Dujma mč. u Driveniku u povodu proslave župnog blagdana ove Župe.  

„Čast“ – riječ je iz Prve poslanice svetoga Petra apostola koju je nadbiskup izdvojio započinjući propovijed. Vjerovati sa sobom nosi čast, pohvalu, međutim može se dogoditi da se previše zaustavimo na časti i pohvali, a zaboravimo ono što je puno važnije – da biti vjernik ne znači biti samo počašćen, nego sa sobom nosi i određene zahtjeve. Biti vjernik znači živjeti u  skladu sa svojom vjerom, rekao je propovjednik.

Zbog oskudnih podataka o sv. Dujmu, mučeniku, a zbog časti, isti su bili podložni preoblikovanju u legende. Tako je u srednjem vijeku postojala legenda da je sv. Dujam živio u  1. stoljeću i bio učenik sv. Petra te je iz Sirije došao u Salonu kao misionar i postao njezin prvi biskup. Zbog toga se u Splitu na današnji dan čita Lukin izvještaj o poslanju o 72 učenika, među kojima je, prema legendi, bio i sv. Dujam. Ta je legenda stvorena zbog časti jer je bilo puno izvrsnije imati biskupa koji potječe iz prvih kršćanskih vremena, nego s početka 4. stoljeća. Nadbiskup je upozorio da navedena legenda upozorava kako se u čašćenju svetaca ponekad fokusiramo na nebitne stvari. Ne zbog toga kako bismo svece častili na izvrsniji način, nego kako bi sami sebe častili.

Za razliku od srednjovjekovne legende o sv. Dujmu, postoje činjenice koje pružaju drugačiji pogled na sv. Dujma, njegovo mučeništvo i poruku. One govore da je sv. Dujam živio i mučeništvo podnio u vremenu Dioklecijanovih progona, kako je utvrdio arheolog Frane Bulić. To ne umanjuje njegovu veličinu jer Gospodinu nije važno u kojem stoljeću ga svjedočimo, nego da ga svjedočimo, rekao je nadbiskup. Kasnije, u 7. stoljeću, koje je bilo vrijeme ne samo epohalnih promjena, već promjene epohe, papa Ivan IV. (640.-642.) u naše je krajeve, odnosno u srušeni stari svijet u kojemu je Salona pala, poslao opata Martina sa zadaćom da mu donese kosti mučenika, prije svega sv. Venancija. Opat Martin u Rim je donio i kosti drugih mučenika, među njima i sv. Dujma, kao i kosti zaštitnika Porečke i Pulske biskupije, sv. Maura. Papa je dao izgraditi kapelicu u njihovu čast i ona se danas nalazi uz Lateransku baziliku. Vrijednosti za koje je živio sv. Dujam, kao i drugi sveci mučenici prvih stoljeća kršćanstva, bile su tako ponuđene vremenu u kojemu je jedan stari svijet bio na zalazu i nastajao je novi svijet. Bile su ponuđene narodima koji su dolazili na ove prostore i stvarali novu povijest, jednom novom svijetu koji se počeo stvarati na temelju evanđelja, a ne legende, na stvarnosti evanđelja, Isusa Krista kao ‘puta’ koji nas uči kojim putem možemo postići ono zbog čega smo stvoreni, a stvoreni smo da bismo bili sretni u Božjoj  vječnosti. U tom kontekstu, važno je imati kršćanski pogled na sv. Dujma kao prilike za evanđeoski navještaj Isusa i poticaj na novi oblik kršćanskog života. To je važno jer se i mi nalazimo u vremenu ne samo epohalnih promjena, nego u vremenu promjene epohe. Svijet u kojemu živimo kao da se polako počeo sam u sebi urušavati, rekao je nadbiskup, i naveo primjer rata u Ukrajini i druga tragična događanja kojima svjedočimo. Prema takvom svijetu možemo se postaviti na način okretanja prema prošlosti, življenjem jedne tradicionalne kršćanske vjere koja se ponosi prošlošću. Možemo biti, a često i jesmo, Crkva koja je postala jubilejska, poput kule, okrenute prema prošlosti i zatvorene prema sadašnjosti. Možda je i okrenutost oltara ad orientem koju neki propagiraju, zapravo pokušaj okretanja glave, vraćanja natrag i traženja rješenja u tome. No, je li to rješenje, zapitao je nadbiskup.

Izdvojio je poruku pape Ivana IV. koji poručuje da bismo trebali ići u drugom smjeru. Taj smjer je da nam naši mučenici, naši preci koji su nam prenijeli vjeru, budu poticaj da u svom vremenu, na nov način, gledajući u njih i u njihov primjer, nasljedujemo Isusa kako bi nam Krist u ovom vremenu postao ‘put’. Jedino je to ono što, uslijed svih događanja oko nas, može pomoći Crkvi i nama kršćanima da se ne urušimo sa svijetom i da budemo poveznica između ovoga i novoga svijeta koji nastaje – da mu prenesemo svoje vrijednosti i ugradimo ih u novu budućnost – kao što se dogodilo u vrijeme pape Ivana IV. Propovijedanje i svjedočenje vjere u djelima ljubavi – to je način na kojega možemo i trebamo djelovati, istaknuo je nadbiskup. Želimo li na pravi način da kršćanstvo i Crkva nastave svoju povijest u budućnosti, moramo gledati u Isusa i nasljedovati ga. Mučenici su ga nasljedovali na najradikalniji način. Mi ga ne moramo tako nasljedovati, ali moramo na način da govorimo ono što je on govorio, ljubimo kako je on ljubio, opraštamo kako je on opraštao, budemo blizu drugima kako je on bio, kao i da korimo one koje je on korio. Biti kršćanin nije lako. Zahtjevno je i od nas traži živjeti onako kako je Isus živio – a on je živio tako da je svatko tko je vidio njega i ono što on čini, vidio Boga i ono što On jest. Biti kršćanin i nasljedovati Isusa, a i sv. Dujma, znači živjeti tako da kada nas netko gleda i sluša, u nama vidi Isusa. Ako vidi Isusa, tada vidi Boga koji je Ljubav, zaključio je nadbiskup.

Nakon mise održan je i prigodni agape, a dio vremena nadbiskup je proveo u ugodnom razgovoru s katoličkim skautima koji su se toga dana u lijepom broju okupili u župnoj crkvi u Driveniku.