4. korizmena nedjelja

Ponašanje i komentari Isusovih učenika u današnjem evanđelju pokazuje da se može biti Isusov učenik, a biti zapravo slijep. Ako je netko Isusov učenik samo zato što fizički slijedi Isusa, a nije to jer je usvojio njegove osjećaje, jer dijeli njegov pogled na ljude, odnosno jer je usvojio njegov pogled koji vidi što je u srcu i vidi srcem, on je i dalje slijep. Susret i ozdravljenje slijepca od rođenja je Isusu prilika da i u svojim učenicima pokrene procese ozdravljenja. On ih želi poučiti svom pogledu i potaknuti u njima promjenu mentaliteta, obraćenje.

U evanđeoskoj pripovijesti o ozdravljanju slijepca od rođenja, a na tom tragu je i drugo čitanje iz Poslanice Efežanima, snažno je naglašen kontrast između tame i svjetla. Tama predstavlja zlo i njegov svijet, a svjetlo predstavlja Boga i njegov svijet. Slijepac je, bez svoje osobne krivnje, rođen i živio u tami. Isus mu je omogućio da progleda i otvori se svjetlu. U njemu možemo prepoznati sve one koji su povjerovali i prihvatili Isusa kao Gospodina i Krista te iz tame prešli u svjetlo. Ali, želio bih primijetiti da se ta promjena ne događa najednom, nego malo pomalo, postupno. Za slijepca od rođenja, kao i za nas na samom početku rasta u vjeri, Isus je bio običan čovjek. Zatim je postao prorok i Božji čovjek. I tek na kraju on je i Gospodin, kako su ga nazivali prvi kršćani ispovijedajući vjeru u njegovo uskrsnuće. Taj proces rasta u vjeri, prelaska iz tame u svijetlo, nije linearan. On ima svoje uspone i padove. Ali važno je ne stati, jer kad se stane lako se dogodi povratak u slijepilo još gore od onoga u kojemu smo se nalazili prije. Jer prije smo znali da smo slijepi. Sada toga najčešće nismo svjesni. Kao i farizeji i predstavnici vlasti u današnjem evanđelju. Ali i ne samo oni.
Naime, u ovom događaju koji nam je tako detaljno opisalo današnje evanđelje možemo prepoznati puno više slijepaca nego nam se to na prvu čini.

Čini se da je ovo pripovijest o ozdravljenju jednog slijepca, ali je ona još više pripovijest o brojnim slijepcima koji nisu ozdravili jer nisu svjesni da su slijepi.

To su kako sam već spomenuo, na nepopravljiv način, farizeji i predstavnici vlasti. Njima se, iako u manjoj mjeri, mogu pridružiti slijepčevi roditelji i poznanici. Tu su, na kraju, i Isusovi učenici. Svaku od ovih skupina i njihov način biti slijepi bismo mogli posebno analizirati. Danas ćemo se zadržati isključivo na Isusovim učenicima i njihovoj sljepoći.
Iako nas kršćana ima i u drugim spomenutim skupinama, najlakše nam se ipak prepoznati u Isusovim učenicima. Na kraju, mi to i jesmo. Zato nam to i imponira. Ali to baš i nije uvijek pozitivno. Tako je i u današnjem evanđeoskom ulomku. Ponašanje i komentari Isusovih učenika u današnjem evanđelju pokazuje da se može biti Isusov učenik, a biti zapravo slijep. Ako je netko Isusov učenik samo zato što fizički slijedi Isusa, a nije to jer je usvojio njegove osjećaje, jer dijeli njegov pogled na ljude, odnosno jer je usvojio njegov pogled koji vidi što je u srcu i vidi srcem, on je i dalje slijep. Susret i ozdravljenje slijepca od rođenja je Isusu prilika da i u svojim učenicima pokrene procese ozdravljenja. On ih želi poučiti svom pogledu i potaknuti u njima promjenu mentaliteta, obraćenje.
Problem Isusovih učenika su njihove predrasude o slijepcu. Oni ga ne vide Isusovim očima nego očima zamagljenim od predrasuda. A kad tako gledamo ne vidimo ono što netko jest, osobu, čovjeka sa svojom potrebom, nego ono što mi mislimo da netko jest. Ovo gledanje s predrasudama evanđeoski ulomak povezuje s prvim čitanjem. U tom nam je čitanju ponuđen ulomak iz Prve knjige o Samuelu i izbor Davida za kralja. Njega je pomazao prorok Samuel koji je u tom procesu traženja Davida kao pomazanika bio zapravo slijep i podložan predrasudama. Mislio je da Bog bira velike i snažne. A Bog je birao i bira slabe. „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ Malenost i beznačajnost je od početka Božji kriterij u izboru ljudi da budu dionici njegove povijesti spasenja. Zato je izabran David, najmanji, a nije izabran netko od njegove braće. Na kraju će u Isusu i njegovoj malenosti, malenost postati i kriterij spasenja. Nije to bez razloga. Samo oni koji su maleni dozvoljavaju Bogu da zahvati u njihov život i svojom ljubavlju dotakne i pokrene njihovo srce. Samo maleni mogu prepoznati da ne vide dobro, da su slijepi. I postaju sposobni krenuti putem ozdravljanje. To Isus zna. Želi da to znaju i njegovi učenici. I da postanu maleni kako bi gledali iz prave perspektive. I vidjeli kao što on vidi, Boga, bližnje, sebe same, svijet i vrijeme u kojemu žive.
Neka nam ovo danas dok se nalazimo na putu, onom korizmenom i onom sinodalnom, bude pouka i poruka u dvostrukom smislu. Prvi smisao je da ovo vrijeme iskoristimo kako bismo postali maleni da bi Bog i nas mogao prepoznati kao prikladne partnere u djelu spasenja. Drugi smisao je da ne osuđujemo druge, osobito malene i potrebne naše pažnje i ljubavi, one koje možemo pronaći u slijepima i odbačenima na rubovima Crkve i društva. Uostalom, mnogi od njih nisu osobno odgovorni. Umjesto da ih osudimo i odbacimo, pokušajmo ih gledati onako kako ih Bog gleda. A on ne gleda vanjštinu. On gleda srcem. I gleda ono što je u srcu. Tek kad i naš pogled bude pogled srcem i u srce, i mi ćemo im moći prići s ljubavlju – a zapravo sam Isus u nama – i potaknuti u njima početak ozdravljenja i rasta u vjeri te da progledaju i s nama prepoznaju i ispovjede Isusa kao svoga Krista i Gospodina.

Skip to content