30. nedjelja kroz godinu

U Bibliji Starog zavjeta postoji 613 zapovijedi. 365 ih je negativnih, dakle propisuju ono što se ne bi smjelo činiti. 248 je pozitivnih i one propisuju ono što bi trebalo činiti. U Isusovo vrijeme bilo je onih koji su smatrali da su sve ove zapovijedi jednako važne. Drugi su smatrali da bi ipak trebalo postojati neko stupnjevanje. Među ovim drugima se postojale dvije teološke struje. Jedna je držala da je temeljna zapovijed poznati Shema Israel (Čuj Izraele), koja govori o ljubavi prema Bogu sa svim srcem, dušom i snagom. Druga teološka struja, u kojoj se osobito isticao rabin Hilel (oko 70. g. pr. Kr.  – oko 10. g. pr. Kr.) u je središte stavljala ljubav prema bližnjima. Spomenuti rabin Hilel je u duhu ovog promišlanja sav Zakon sveo na jednu rečenicu: „Što ne želiš da drugi učini tebi, ne čini ni ti drugome! Ovo je sav Zakon, a sve ostalo je komentar.“ Ovo je okvir u kojemu su farizeji Isusu postavili pitanje o najvećoj zapovijedi u Zakonu. Iz pitanja se može naslutiti da su za njih sve zapovijedi bile velike te da ih zanima postoji li i ona najveća. Isusov odgovor povezuje odgovore dviju teoloških struja, ali im dodaje i nešto novo. Novi je naglask koji daje zapovijedi ljubavi prema Bogu i novo je povezivanje u jednu jedinstvenu zapovijed zapovijed ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.

 

Ponavljajući pridjeve „svim“ i „svom“, Isus starozavjetnu zapovijed ljubavi prema Bogu diže na još višu razinu nego li je to bila u Starom zavjetu. U životu onoga tko ljubi Boga više nema prostora ni za što drugo osim Boga. „Svim srcem svojim“ ljubiti Boga znači da u srcu onoga tko ljubi Boga ne bi smjelo biti mjesta za druga božanstva i druge interese osim Boga i onih Božjih interesa. Kad god je netko ili nešto ispred Boga, pa čak i same zapovijedi kao takva, odnosno Zakon, onda ne mogu reći da Boga ljubim svim srcem. Ljubiti Boga „svom dušom svojom“ znači ljubiti ga čitavim svojim životom. Boga tako ljubi onaj tko je sposoban odreći svojih životnih planova, a što uključuje i svoja ustaljena uvjerenja i tradicije od kojih se također može napraviti svoj idol, božanstvo, i prihvatiti onaj plan koji Bog ima s njim. Ponekad to traži i herojsku žrtvu, sve do dara vlastitoga života. I konačno ljubiti Boga sa „svim umom svojim“ znači ne zaustaviti se samo na osjećajima – Boga se zapravo i ne može ljubiti samo osjećajima – nego se truditi razumjeti Boga s ljubavlju otkrivajući razumske razloge svoje vjere i nade koju ona u sebi nosi. Iz razgovora koje smo u posljednje vrijeme vodili u Riječkoj nadbiskupiji u svezi s župnom katehezom, ali i onoga što čitam po društvenim mrežama od onih koji se predstavljaju kao katolici i brane katoličku vjeru, ovo posljednje – otkrivanje razumskih razloga svoje kršćanske vjere i nade koju pretačemo u djelotvornu ljubav – mi se čini jednim od najvećih izazova za vjeru našeg povijesnog trenutka.

 

Kad se Boga ljubi sasvim, onda se nužno mora ljubiti i čovjeka, i to svakoga čovjeka jer svaki nam je čovjek bližnji. Zato Isus povezuje zapovijed ljubavi prema Bogu s onom prema bližnjemu, dajući im ovim povezivanjem jednaku vrijednost. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu za njega nisu jedna drugoj konkurencija. One se ostvaruju jedna u drugoj. Ljubiti Boga ne znači oduzeti nešto bližnjemu da bismo dali Bogu i ljubiti bližnjega ne znači nešto oduzeti Bogu da bismo dali bližnjemu. Bogu dajemo kad dajemo bližnjemu i bližnjemu dajemo kad dajemo Bogu. U kontekstu Matejevog evanđelja pojam bližnji ne uključuje samo članove svoje obitelji, svoje religiozne i društveno-političke zajednice, nego uključuje sve ljude. Osobito uključuje one koji su isključeni, one koji su gladni, žedni, stranci, goli, bolesni, prognani, u tamnici. Pojam bližnji – dobro je to danas ponovo sebi posvjestiti u ozračju ratova koji se događaju oko nas, a jedan od njih je i u Isusovoj domovini – uključuje i vlastite neprijatelje. I upravo se u ovoj širini pojma bližnji nalazi važnost povezivanja ovih zapovijedi, koje će u novozavjetnim spisima drugih autora dovesti do toga da se ljubav prema Bogu zapravo mjeri, prepoznaje i ostvaruje u ljubavi prema bližnjima na Isusov način. Takva ljubav, na Isusov način, će na kraju za kršćane postati glavna i jedina zapovijed. Takva ljubav je ljubav kakvom se može i treba ljubiti Isus, u kojemu su Bog i čovjek postali jedno. Ljubiti njega, znači poput njega ljubiti sve koje nam Bog kroz život stavi na put, uključujući čak i one koji nas mrze, na način na koji je to činio, na primjer, Dobri papa sv. Ivan XXIII. koji je ovako govorio: „Ljubio sam svakoga koga sam kroz život susreo.“ To znači ljubiti Isusa i ljubiti onako kako ljubi Isus. I činiti ono što i on čini, služeći svojoj braći i sestrama, svima. Jer to je ljubav koja sve uključuje, osobito one koji su isključeni i zato potrebni da ih uključimo, da im budemo bližnji.

 

Želio bih, polazeći od naših konkretnih sužavanja granica ljubavi prema bližnjemu, a što onda isključuje i ljubav prema Bogu „svim“ srcem i umom i „svom“ dušom, ponuditi za razmišljanje, ali i ispit savjesti, nekoliko misli iz propovijedi pokojnog Josipa Turčinovića, jednog od naših istaknutijih teologa druge polovice dvadesetog stoljeća, na koju sam ovih dana naišao čitajući njegove misli. Iako je ta propovijed izgovorena prije gotovo četrdeset godina, ona je i danas jednako aktualana. I istovremeno znak da teško i sporo učimo, ako uopće učimo:

„Čovjek tražeći Boga traži ipak boga na svoju mjeru, traži svoga boga, traži kao pojedinac i kao narod, boga koji će ispuniti njegov ja, njegovu prazninu, izliječiti njegovu ranu. To je sve stvarno, ali to nije Bog. Bog je sasvim drugi. On nije zato tu, ili nije samo zato, da liječi moj jad. On nije Bog moj, moje grupe, mojeg klana, moje nacije – to Bog nije. Bog je suvereno slobodan, sasvim drugi, druge misli ima i tako sve čini. Svi su njemu briga, svima On traži izlaz i spasenje, ne po našim raspodjelama nego po dobroti i milosti svoga srca kojim nadilazi ono što smo mi. Bogotražiteljstvo može završiti u stvaranju nečega, odnosno projiciranje u nešto što bi udovoljilo i samo ojačalo moju ograničenost. Boga tražim na svoju mjeru i svoj interes. A Bog nije nikad ni u čijem posjedu. On je jednostavno – Bog. (…) Boga ćeš naći kad ga čuješ na što te poziva. Nije riječ o tome da ti nađeš Boga na svoju mjeru, nego da postaneš čovjek na Božju mjeru.“

 

A Božja mjera ljubavi – dodajem – je ljubav „svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim”, do kraja, do smrti na križu.

Skip to content