3. nedjelja došašća (B), 2023.

Treća nedjelja došašća nas poziva na radost: „Radujte se! Gospodin je blizu!“

Ovom pozivu na radost, koji svoj odjek ima i u liturgijskim čitanjima, pridružuju se reklamni pozivi na radost potrošačkog adventa i Božića. Neki propovjednici ovih dana ovu problematiku svode na simbole, Djeda Božićnjaka i Orašara, ali bit problema nije u simbolima. Problem je u sadržaju, odnosno u poistovjećivanju radosti s uživanjem (kard. Comastri).

Sadržaj onoga što mi kršćani slavimo u Božiću – a što je naš razlog za radost – je ono šte je Bog učinio i čini za nas. On je u Božiću došao i nastavlja dolaziti u svakom Božiću da bi promijenio dominirajući vrijednosni sustav u našem svijetu. Čini to dajući prednost u svom vrijednosnom sustavu onima koji nemaju nasuprot onih koji imaju. On nas poziva da mu se i mi u tome pridružimo želimo li biti istinski radosni. O tom Božjem vrijednosnom sustavu u današnjoj liturgiji govori prorok Izaija u prvom čitanju, a pridružuje mu se i Marija u svom hvalospjevu Veliča, koji nam je ponuđen kao pripjevni psalam.

Sadržaj potrošačkog adventa i Božića nije ono što je Bog učinio i čini za nas, nego je ono što mi sami sebi možemo priuštiti za Božić. To je trgovačka logika, logika uživanja, koja se međutim ne događa samo na razini potrošačkog adventa i Božića. Ona se može prenijeti i na religioznu dimenziju proslave Božića, ako nam i ta proslava ostane na razini onoga što meni pruža zadovoljstvo, a ne postane poziv da prihvatimo Boga koji nam dolazi da nas susretne i da u ljubavi susretnemo druge ljude i s njima podijelimo radost susreta s Bogom. Nažalost, čak i mise zornice i božićne ispovijedi i sve drugo što mi u Crkvi nudimo kao autentičnu pripremu za Božić i proslavu Božića nije imuno od mogućnosti da bude zaraženo trgovačkim duhom i od toga da radost svede na uživanje. To se događa kad god pomislimo da je važno ono što mi činimo, zaboravljajući da naglasak Božića nije na tome što mi činimo, nego na onom što je učinio i čini Bog. Usudio bih se reći da po sebi Božić ne slavimo na potrošački način samom činjenicom da u svoje proslave Božića usvajamo neke nekršćanske elemente, to čak može biti znak inkulturacije koja je bila svojstvene kršćanstvu tijekom cijele njegove povijesti – uostalom tako je i započela proslava Božića baš u ovom dijelu godine – nego ako to činimo zanemarujući onaj vrijednosni sustav kojega je uveo Isus, odnosno ako se svojim odnosom prema drugima, osobito onima na rubovima, isključenima, ponovo vraćamo na one stare postavke, na onaj vrijednosni sustav koji je našem svijetu vladao prije Kristovog dolaska, a u kojem vrijede samo oni koji su jaki, moćni, bogati, utjecajni, slavni, oni koji su pobjednici u našim ljudskim ratovima koji se zbog toga uvijek ponovo pokreću i nastavljaju… Božić slavimo potrošački kad god su za nas u prednosti oni koji imaju, nasuprot onih koji nemaju.

Bog nas u Isusu poziva na drugačiju logiku. I u toj drugačijoj logici on nam nudi razlog za istinsku radost. Ta drugačija logika je onaj navještaj o kojemu govori Izaija koji se u njemu ostvario. U svom prvom javnom nastupu u sinagogi u Nazaretu on će ulomak iz Izaijine knjige primijeniti na sebe samoga. On je sadržaj i onih „velikih djela“ zbog kojih Marija veliča Boga, a kojima se mijenja ovozemaljski poredak na način da on „gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.“ Sv. Pavao nas podsjeća da je prihvaćanje ovakve logike prilika za radost, ali i da je to prihvaćanje dosta zahtjevno. Ono traži cijelog čovjeka. I za cijeli život. Zato: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ Crkva ovaj poziv ponavlja ne samo zbog našeg odnosa prema Božiću. Ona ga nastavlja još više zbog našeg odnosa prema drugima o Božiću. A naš odnos prema drugima o Božiću, treba biti na način Božića. Način Božića nije uzimanje za sebe, uživanje – u istinskom Božiću nema ništa što bi moglo sličiti na uživanje – nego je davanje, davanje sebe i od sebe. To je prava radost koju će Isus, prema riječima sv. Pavla u Djelima apostolskim, izraziti porukom: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35). Prilika da to osjetimo je na simboličnoj razini Nedjelja Caritasa koju u Hrvatskoj obilježavamo u Trećoj nedjelji došašća. Iskoristimo ovu priliku da bismo druge učinili radosnima i sami postali radosni jer i u davanju se krije formula prave radosti. Bit ćemo radosniji ako i kad dajemo sebe i od sebe, nego li ako se čuvamo za sebe i sebi.

Ipak, nemojmo se zavaravati da i ovo naše davanje ne bi postala tek trgovina, ono dam da mi daš. Davanje, darivanje, nije samo davanje materijalnog, novca ili nekog poklona ove ili one vrijednosti. Zapravo, to materijalno ima smisla samo ako upućuje na ono drugo i puno važnije davanje, darivanje sebe. To je ono darivanje kojim se drugim ljudima ne daje tek nešto, nego se njim i sudjeluje u životu drugih ljudi. To se darivanje ne svodi na milostinju, nego se širi i na zalaganje za bolji svijet, trudeći se stvarati uvjete tog boljeg svijeta usvajanjem i življenjem Isusovog vrijednosnog sustava. U našem kršćanskom smislu to davanje je i sudjelovanje u djelu spasenja i u poslanju Crkve. U Ivanu Krstitelju i njegovu primjeru možemo pronaći primjer i poticaj za to i takvo naše davanje, odnosno za naše sudjelovanje u povijesti spasenja. Ivan Krstitelj je u povijesti spasenja sudjelovao kao svjedok Svjetla i glas Riječi. Evo načina na koji se i mi možemo! Trebamo biti svjedoci Svjetla. I trebamo sebe i svoj glas staviti na raspolaganje Riječi koja je tijelom postala, kako bi Bog po nama mogao nastaviti svoje rađanje u naš svijetu i svoje djelo spasenja čovjeka. To je i ostaje zauvijek pravi razlog za onu istinsku božićnu radost. Ona je moguća već sada jer je Gospodin blizu. Ali ona nikad ne prestaje jer je to vječna radost.

Zato: „Radujte se! Gospodin je blizu!“

(Foto: Ivan Maštrović, Sv. Ivan-Krstitelj, 1953, foto Zoran Alajbeg)