26. nedjelja kroz godinu

I ove nedjelje evanđeoska parabola govori o vinogradu. Umjesto gospodara vinograda u ovoj paraboli se pojavljuje otac, a umjesto unajmljenih radnika dvojica sinova. Prvi od njih na očev poziv da ide u vinograd odgovara negativno, ali zatim ipak posluša. Njegov “ne” se nakon promišljanja promjenio u “da” životom. Drugi je ocu odgovorio pozitivno, ali zatim nije poslušao. Njegov „da“ usnama bio je zapravo „ne“, životom. Nije teško zaključiti da se Isusu više sviđa onaj prvi, nego ovaj drugi kojemu se zapravo obraća ovom parabolom. S prvim se nešto može napraviti, dok s drugim ne može ništa. Bolje je biti iskren, pa ako to znači i reći „ne“, nego li reći neiskreno „da“ koje ne slijedi život. Naime, onaj tko kaže neiskreno „da“ u opasnosti je da uljulja se u sigurnost svoga odgovara. On nema potrebu nešto mijenjati. Za razliku od njega, onaj tko kaže „ne“ ostaje nemiran. „Ne“ uvijek provocira. Ono u sebi sadrži trajnu napetost i želju da se to “ne” promijeni u “da”. Zato „ne“ često nije konačno „ne“. I zato uvijek postoji mogućnost, da u našem srcu i životu „ne“ postane “da”.

Da bismo razumjeli ovi poruku i iz nje izvukli pouku za nas, bilo bi se potrebno osvrnuti na kontekst u kojemu je ona ispričana. Isus je stigao u Jeruzalem i nalazi se u hramu iz kojega je nešto ranije istjerao trgovce i mjenjače novca i izazvao burnu raspravu koja je pokazala podijeljenost u svezi s njim i njegovim poslanjem. Na jednoj su strani obični ljudi, među kojima su i mnogi carinici i bludnice, oni koji su ga u Jeruzalemu dočekali sa slavljem. Na drugoj su strani religiozna i društvena elita njegovoga vremena. Isus se parabolom obraća ovim posljednjima. Povod je rasprava o Ivanu Krstitelju i njegovom poslanju koje oni također nisu prihvatili, ali to ne žele priznati. Slika koju Isus koristi uzeta je iz svakodnevnog obiteljskog života. Slušači su se lako mogli i sami prepoznati u različitim likovima iz parabole. Svima im se dogodilo da su im sinovi (i kćeri) rekli jedno, a učinili drugo. A i sami su nekad bili sinovi (i kćeri). Isus parabolu započinje i završava pitanjima. Pitanja su važna jer slušače potiču da sami donesu zaključke. To je zapravo i cilj svake parabole. Isusovi slušači su veoma lako mogli zaključiti da otac predstavlja Boga. Ipak, bili su iznenađeni što on ima dva sina. Izrael je sebe smatrao jedinim Božjim sinom. To je Isusova provokacija. Provokacija koja će proizići iz Isusovih pitanja koja im je uputio još je veća. On ih pitanjima tjera da se prepoznaju u sinu koji govori „da“, a ne čini. I još više da carinike i bludnice koje oni preziru, a s kojima se on druži, prepoznaju u sinu koji je rekao „ne“, a zatim promijenio u „da“ životom. Ovu provokaciju Isus je dodatno pojačano objašnjenjem i prijekornom upućenim slušačima da su ih carinici i bludnice pretekli u kraljevstvu Božjem. I umjesto da ih je to potaknulo na obraćenje i pretvaranje svoga “da” riječima u “da” životom, oni se svejedno nisu predomislili i počeli živjeti drugačije.

Ne smijemo se zaustaviti na ovoj razini tumačenja. Trebamo i sebe otkriti među onima koje Isus provocira ovom parabolom i pitanjima koja postavlja. I to prepoznati kao poticaj da se promijenimo i da, bilo da smo rekli neiskreno „da“ ili iskreno „ne“, a u svakoga ima pomalo i jednog i drugog, svoj odgovor uskladimo s Isusom i njegovim odgovorom. Vjerujem da je upravo to zadaća sinode o sinodalnosti “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje”, koja danas u Rimu započinje sviju treću etapu. Preporučujem nam svima da Sinodu pratimo molitvom, kako bi cijela Crkva i svi mi mogla postati treći sin, sin koji govori i čini. Taj treći sin je ponajprije Isus. Njegov iskreni „da“ Ocu od vječnosti je ostalo trajni „da“ i u našoj ovozemaljskoj stvarnosti, sve do smrti, smrti na križu. On nam je dao Duha Svetoga da nas pomaže i prati da bi i naš „da“ mogao biti takav. I da bismo, radeći u Očevu vinogradu – koji je kako smo vidjeli prošle nedjelji i Crkva – mogli nastaviti njegovo djelo spasenja, dajući, u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju Crkve, svatko ono najbolje od sebe, a svi imamo što dati. I jednako tako svi možemo u tom istom zajedništvu, sudjelovanju i poslanju Crkve nešto i primiti.

 

U skladu s ovim pozivom, ovo promišljanje želim završiti molitvom za Sinodu:

 

Stojimo pred tobom, Duše Sveti, sabrani u tvoje ime.

Povjeravamo se samo tebi da nas vodiš: nastani se u srcima našim, pokaži nam put kojim nam je ići i nauči nas njime pravo hoditi.

Slabi smo i grešni, ali ti nas čuvaj da ne budemo nositelji nesklada.

Ne dopusti da nas neznanje odvede na pogrešan put i da površnost ravna našim djelima.

Udijeli nam da u tebi pronađemo mjesto jedinstva kako bismo zajedno kročili prema vječnomu životu, ne udaljujući se nikada od puta istine ni od onoga što je ispravno.

Za sve to molimo tebe, koji djeluješ na svakome mjestu i u svakome vremenu, u zajedništvu s Ocem i Sinom, u vijeke vjekova.

Amen.

Skip to content