25. nedjelja kroz godinu

U Isusovoj paraboli o radnicima u vinogradu osobito se ističu elementi koje se tiču domaćina i njegovog ponašanja u kojemu možemo prepoznati Boga i logiku Božjeg kraljevstva koju je Isus došao objaviti i ostvariti. U domaćinu iz parabole bismo mogli prepoznati također Isusa u kojemu nam je Bog izišao i izlazi ususret da bi nas unajmio kao radnike u svom vinogradu. Isus je istovremeno i vinograd u koji nas Bog poziva i u čije nas poslanje uključuje na različite načine. Vinograd je i Crkva kojoj je Krist Glava, a koja ima zadaću nastaviti i dovršiti Isusovo poslanje.

U smislu Isusove pouke učenika i rasprave s neistomišljenicima, u radnicima prvoga sata moguće je prepoznati Isusove sunarodnjake, a u radnicima posljednjeg sata poganske narode. U radnicima prvog sate se u Isusovo vrijeme mogu prepoznati također pismoznanci i farizeji, a u radnicima posljednjeg sata Isusovi učenici te osobito carinici i grešnici s kojima se Isus družio. U prvoj Crkvi se ova poruka odnosi na kršćane iz židovstva koji su radnici prvoga sata, u odnosu na kršćane iz poganstva koji su radnici posljednjeg sata. I u današnjoj Crkvi ima ovakvih podjela. Neki su “unajmljeni” već prvog sata jer su kršćani postali kao djeca. Drugi su došli kasnije. Treći se još uvijek nisu susreli s domaćinom nego čekaju na marginama Crkve. Četvrti su se susreli, ali su u međuvremenu odlutali. Puno je mogućnosti. Vjerujemo i nadamo se da će se svi prije ili kasnije susresti s Kristom i postari dionici njegovog poslanja i njegove plaće.

Poruka parabole je utješna. Kaže nam da domaćin vinograda ne odustaje u želji da sve pronađe i pošalje u svoj vinograd da bi im dao ono „što bude pravo“. Bog se ne umara tražiti radnike da bi im mogao dati plaću za njihov rad! Ipak, svi se ne slažu s ovom utješnom porukom. Takvih ima i u današnjoj Crkvi. Zašto je tome tako? Više je razloga. Pokušat ću izdvojiti neke.

Prvi razlog je to što mislimo da je uključenost u rad Božjeg vinograda i njegovo poslanje teret, a zaboravljamo da je to privilegij. Sv. Augustin koji na to gleda iz perspektive radnika posljednjeg sata sa žalošću kaže: „Kasno sam te uzljubo, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!“ Gledamo li iz te perspektive, biti među prvima znači biti uključeni u ono što je dobro, vrijedno. To je privilegij, nije teret. Taj privilegij su imali Isusovi sunarodnjaci. Danas ga imamo mi, članovi Crkve. Osobito ga imamo mi što smo kao djeca postali kršćani.

Drugi razlog je to što zaboravljamo da biti prvi nije plod naših zasluga nego Božje milosti. Mogli smo se roditi i u nekoj sredini koja nije kršćanska. I u obitelji koja ne drži do vjere. I naš put do Krista i Crkve je mogao biti daleko zahtjevniji. Velika je to milost biti među prvima! Zato posljednji i mogu biti prvi i prvi posljednji. I to je milost. I zato je, zapravo, i nevažno tko je prvi, a tko posljednji.

Treći razlog to to što zaboravljamo da onima koji su uključeni u rad Božjeg vinograda nije moguće dobiti različitu plaću, odnosno da plaća za sve nužno mora biti ista jer plaća je Bog i vječno zajedništvo s njim.

I četvrti razlog je to što smo zaboravili da onaj tko radi u Božjem vinogradu mora dijeliti Božje osjećaje. To su oni osjećaji na koje misli Izaija opisujući Boga kao onoga koji je velikodušan u praštanju i čije su misli i puti daleko iznad naših misli i putova. Dijeliti Božje misli i Božje pute znači odustati od svog egoizma i usvojiti Božju velikodušnost. Samo tako se doista postaje radnik u Božjem vinogradu, a sve ostalo je zavaravanje i sebi i drugih. Onaj tko je usvojio Božju velikodušnost nema, zapravo, više svoj interes. On dijeli s Kristom njegov interes. O tom Kristovom interesu sv. Pavao piše Filipljanima. Kaže im da mu je „živjeti Krist“. Ako je i nama „živjeti Krist“, sve drugo postaje relativno. Važan je samo Krist i njegov interes. A njegov interes je naše spasenje i spasenje svakog čovjeka.