23. nedjelja kroz godinu

Ljubav je ono što nas mora nadahnjivati i u odnosu prema drugima, a što uključuje i našu grešnu braću i sestre. To je temeljna poruka današnjeg evanđelja u kojemu Isus, nadahnut ljubavlju za svakog pojedinog člana, ali i zabrinut za dobro cijele zajednice, progovara o odnosima unutar kršćanske zajednice, Crkve. Evanđelist Matej je u ovu Isusovu besjedu uklopio parabolu o izgubljenoj ovci, koju završava veoma snažnom porukom o Bogu koji ne želi da itko propadne nego želi spasenje sviju. To je kontekst današnjeg evanđeoskog ulomka, koji nas podsjeća na našu odgovornost za braću i sestre i za crkvenu zajednicu. U izvršenju te dvostruke odgovornosti današnje evanđelje predlaže četiri koraka. Prvi je korak osobni razgovor s bratom koji je sagriješio. Ako to nije funkcioniralo drugi je korak razgovor s bratom u prisutnosti dvoje vjerodostojnih svjedoka. Ako ni to nije dalo rezultata, slijedi treći korak, a on je iznošenje problema crkvenoj zajednici koja, kao i Petar i dvanaestorica, ima ovlast svezivanja i odvezivanja ili otključavanja i zaključavanja, odnosno procjene što u pitanju vjere i morala pripada pologu vjere i tko po onom što govori i čini pripada ili ne pripada crkvenoj zajednici. Tek ako onaj tko je pogriješio ne želi poslušati niti Crkvu, slijedio bi četvrti korak koji je isključenje iz crkvene zajednice.

Cilj nije isključiti. Cilj je pronaći i ponovo vratiti, ali i sačuvati crkvenu zajednicu. Isus želi da se trudimo jedni od drugih. On želi i da izbjegnemo ogovaranje jedni drugih. Za razliku od klevete koja je laž i o kojoj kao zlu nije niti potrebno posebno govoriti, a toliko u našem crkvenom prostoru ima upravo klevete, ogovaranje je govorenje istine o drugome koja nije dobra. Zato je i ogovaranje, a ne samo kleveta, neprihvatljivo i grešno. Ima onih koji se pozivaju na istinu i istinom pokušavaju opravdati ono što čine. Ali za nas kršćane vrhovna norma s kojom se trebamo uvijek usklađivati nije istina nego ljubav. Istina bez ljubavi je veoma opasna. Ona je prve ljude nagnala na grijeh. Ona i danas  ljude tjera u grijeh. Zato je i sama grijeh. Istina bez ljubavi može razrušiti brakove, obeshrabriti svećenike, uništiti prijateljstva, izazvati svađu, mržnju, neopraštanje. Istina bez ljubavi može uništiti čovjeka. Ona ponekad znade i ubiti. Istina bez ljubavlju je u svojoj biti laž.

Ne može se svima govoriti sve što je istina i što se zna. Osobito se ona ne smije reći onima koji se njom žele okoristiti da bi počinili zlo. Ali, istina u ljubavi, ne smije zaboraviti ni vrhovni cilj svih crkvenih zakona i propisa, a on je spasenje duša. I ne smije nikako izgubiti iz vida Crkvu, dobro svakog njezinog člana i njezino poslanje u povijesti spasenja. I zato je potrebno napraviti i onaj drugi, i onaj treći, a ponekad i onaj četvrti korak da bi se spasilo braću i sestre, i Crkvu, a u konačnici i samoga brata ili sestru. Crkva se, kao i svaka druga majka, ne smije olako odricati svojih sinova i kćeri. Osobito to ne bi smjela činiti zato što su joj svojim ponašanjem postali teret. Istovremeno ona ima i odgovornost da to ponekad učini da bi spasila druge, ali cjelinu Crkve. Čineći to uvijek treba voditi računa o tome da joj glavna pokretačka snaga bude ljubav, kojoj nikad nije cilj isključiti iz crkvenog zajedništva nego u njega vratiti.

Posljednja rečenica današnjeg evanđelja ističe važnost zajedništva i snagu molitve u zajedništvu. Molitva je i ono od čega nikad ne smijemo odustati. On nas treba nastaviti povezivati i s onima s kojima dijelimo zajedništvo i s onima s kojima ga više ne dijelimo. Ona može omogućiti i ono što nam se čini gotovo nemogućim, a to je ponovno jedinstvo svih koji u Krista vjeruju. Zato je važna molitva. I kad nam ništa drugo ne preostaje, preostaje nam molitva i možemo moliti. Zajedništvo u molitvi braće i sestara, ako smo crkveno i razdvojeni, Bog sigurno čuje. A molitva omekšava i najokorjelija ljudska srca.