2. nedjelja kroz godinu, 2023.

U drugoj nedjelji kroz godinu evanđelje nas ponovo vraća Ivanu Krstitelju i njegovom svjedočanstvu o Isusu iz Nazareta. Za naše današnje razmišljanje iz tog ćemo svjedočanstva izdvojiti njegovu prvu i temeljnu rečenicu: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“

Mi ovo svjedočanstvo čitamo i razumijevamo iz postuskrsne perspektive, iz koje je i napisano evanđelje. Zato nam se ona čini sasvim razumljivom. Isusa iz Nazareta, kojega je Ivan Krstitelj nazvao Jaganjac Božji, poistovjećujemo s pashalnim janjetom, koje je bilo zamjenska žrtva za nas i naše spasenje. Ali za Ivana Krstitelja koji govori iz preduskrsne perspektive i njegove suvremenike koji to slušaju na samom početku Isusovog javnog djelovanja, naziv Jaganjac Božji nije bio lako razumljiv. U slučaju Ivana Krstitelja nazvati tako Isusa je bilo čak i u suprotnosti s njegovim propovijedanjem i izjavama koje je govorio kad je rekao da nakon njega dolazi jači od njega. Zar janje može biti jače od bilo koga ili čega? Zato je u jednom trenutku Ivan Krstitelj i sam posumnjao u svoje svjedočanstvo. On nije znao i nije mogao znati ono što mi znamo, a mi znamo da janje može biti jače od svega, da je ono jače od svake moći, da je ono jače čak i od same smrti. On čak dva puta u današnjem evanđeoskom ulomku priznaje da Isusa nije poznavao. Biblijska tradicija kaže da su njih dvojica bili rođaci. Ovo se dakle ne može odnositi na takvo poznanstvo. Oni su se zasigurno kao rođaci poznali i susretali ranije. Sjetimo se samo njihovog prvog susreta u susretu dviju majki o kojemu nam govori Lukino evanđelje, kad je Ivan Krstitelj u majčinoj utrobi zaigrao zbog Isusa i njegove prisutnosti. Ivan svejedno kaže da nije poznavao Isusa. Kako to? Usudio bih se reći da ga nije poznavao kao Jaganjca Božjega. Bio mu je poznat kao rođak, ali nepoznat kao Jaganjac Božji. Nije poznavao njegovo mesijansko poslanje na način janjeta, to da Isus nije, kako je prethodno mislio, Mesija – Krist utjerivač Božje pravde sa silom i moću vlasti koji dolazi kazniti grešnike, nego da je on Mesija – Krist Jaganjac Božji, donositelj Božjeg milosrđa i svjedok Božje ljubavi, onaj koji s poniznošću i služenjem na sebe preuzima svu našu grešnost, briše i „odnosi grijeh svijeta.“ Nije znao, a sada zna, da Bog u njemu i po njemu neće kazniti svijet zbog naše slabosti, bijede, nepravi i grešnosti, nego će – u skladu sa starozavjetnom porukom o zaklanom pashalnom jaganjcu koji je zamjena za izraelske prvorođence i, još starijom, zamjenom za Izaka kojemu je Bog providio janje koje ga je zamijenilo u žrtvi – na sebe preuzeti sve naše slabosti, svu našu bijedu, nepravde i grijehe i sve to odnijeti, izbrisati zauvijek, kako bismo mi mogli ponovno imati život, život u punini.

Nije čudno da Ivan Krstitelj nije poznavao ovakvog Isusa na samom početku njegovog djelovanja. Čudno je da takvog Isusa nisu poznavali ni Isusovi učenici na kraju njegovog djelovanja iako je on to govorio svakom svojom riječju i svakim svojim djelom. U okolnostima u kojima je on bio jaganjac koji se žrtvuje, svi su se oni razbježali, a njihov predstavnik Petar ga je triput zatajio govoreći da ga ne poznaje. I on, Petar, ga je poznavao na način na koji ljudi poznaju ljude. Živio je s njim tri godine. Bio je u njegovoj školi. Ali nije mu sve što je Isus govorio i činio još uvijek dopiralo u srce, a „samo se srcem dobro vidi“ (Antoine de Saint Exuperyj, Mali princ). I zato ga nije znao, nije ga znao kao Jaganjca Božjega koji ne oduzima život – zato mu ne treba mač izvan korica – nego život daje. Susretao ga je, s njim živio, slušao ga, ali ga svejedno nije znao.

Čudno je također da Isusa kao Jaganjca Božjega, onoga koji ništa ne oduzima, a sve daje, daje čak i život, ne poznajemo ni mi kršćani koji ga tako ispovijedamo i nazivamo. Vidi se to na mnogo načina. Osobito se to vidi ako ga svojim životom ne svjedočimo kao Jaganjca Božjega, odnosno ako nismo i sami postali janjci za svoju braću i sestre i, još gore, ako smo im postali vukovi. A on, Jaganjac Božji, nas nije poslao kao vukove. Poslao nas je i šalje nas kao janjce. To je možda i prirodno kad se radi o poslanju onima koji su također janjci. Ali on nas tako šalje i onima koji nisu. Šalje nas kao janjce čak i među vukove (usp. Lk 10, 3). Ne trebamo se toga bojati. Isus, Jaganjac Božji, je jači od vuka. Jači je i od smrti. Samo kao janjci i mi s njim možemo biti jači od svega i od svakoga. Čak i od vukova. Osobito od njih. Ali važno je ostati janjci. Jer „dok smo ovce (janjci) pobjeđujemo. I makar nas sa svih strana opkoljuju vuci, nadvladavamo. Postanemo li vuci, bit ćemo lišeni pomoći Pastira i pobijeđeni. Jer Krist ne pase vukove nego ovce … Ta ako itko, Krist poznaje prirodu stvari, zna dobro da se divljaštvo ne sputava divljaštvom nego umjerenošću“ (sv. Ivan Zlatousti, Časoslov, sv. 4, str. 409).