14. nedjelja kroz godinu

Mudri i umni ne uspijevaju u Isusu prepoznati ispunjenje starozavjetnih mesijanskih proročanstava i prihvatiti Isusov navještaj jer su navezani na unaprijed zadane koncepte i očekivanja koji ih zatvaraju za svaku novost. To su i onda i danas vjerski tradicionalisti, oni koji u svojoj tradiciji imaju sigurnost na koju se oslanjaju i nisu im potrebni neki novi oslonci. I zato nisu spremni ništa mijenjati. I sve mora biti kako je uvijek bilo. Oni sve imaju pa ništa ne traže. I ništa ne žele mijenjati jer se boje da će tako nešto izgubiti. Ne žele riskirati. I nisu spremni za iznenađenja koja Bog po Duhu Svetome uvijek ponovo nudi. Ne usuđuju se prepustiti Bogu i njegovom Duhu Svetome, koji se ne zaustavlja na mrtvom slovu, nego želi dosegnuti duh, pravi smisao.

Maleni su od svega toga slobodni. Oni nemaju unaprijed pripremljene koncepte i očekivanja. I nemaju druge sigurnosti i oslonce osim u Bogu. Zato mu se mogu u potpunosti otvoriti. I dozvoliti mu, s povjerenjem u njega i njegovu ljubav, da ih po svome Duhu Svetome uvijek ponovo iznenadi. U Matejevom se evanđelju pod pojmom maleni često spominju djeca, ali taj pojam uključuje i one koji su marginalizirani i isključeni zbog različitih razloga, kao što su siromaštvo, bolest ili jednostavno to što ne uspijevaju biti dovoljno pravedni, što su grešni. Teško je uočiti kad se misli na jedne ili druge. I na koje od njih Isus misli u današnjem ulomku. No ono što ih sve uključuje u taj ulomak je njihova potreba, potreba za Bogom i njegovom ljubavlju, za Isusovim utjelovljenjem, za njegovim riječima utjehe, za njegovom blizinom, potreba za njim. I istovremenost otvorenost da sve to prime.

Isus nije samo govorio o malenima i zbog njih slavio Oca. On se i sam učinio malenim. Isus je doista bio malen i ponizan. I uvijek se družio s malenima i poniznima. Od početka do kraja svoga zemaljskog života bio je okružen malim i jednostavnim ljudima. Tu su njegovi zemaljski roditelji koji su bili maleni, obični ljudi, Božji siromasi. To su i pastiri, maleni i odbačeni, isključeni. I ribari. Ako mu se od bogatijih tko i pridružio, preduvjet je bio napustiti sve i postati malen. Ovo je skandalozan i ujedno revolucionaran Božji izbor: odreći se svoga veličanstva i postati malen. Da, u Isusu iz Nazareta Bog je u skladu sa svojim izborom želio i sam biti ubrojen u male, a ne u velike i moćne. Postao je među malenima i sam „krotka i ponizna srca“. Učinio je to da bi nam pokazao primjer kako postati maleni, ali i da bi svim malenima donio oslobođenje i ponudio potrebnu utjehu kako bi i oni mogli naći „spokoj dušama svojim.“ Biti malen, a svi smo na to pozvani, ne znači nemati ništa. Biti malen znači u Isusu iz Nazareta pronaći sve. Biti malen znači u njemu prepoznati jedinog Spasitelja. I u njemu pronaći onog koji nam je važniji od svih i od svega, kako smo to slušali prošle nedjelje. Samo onima koji se pred njim prepoznaju maleni, koji prepoznaju potrebu njega i njegove milosti, Isus može objaviti Oca i postati im sve. I oni mogu u njemu naći svoj mir, odnosno  „spokoj dušama svojim.“

Nije, u konačnici, problem biti mudri i umni. Problem je ne biti maleni. I otvoreni za Boga i njegovu ljubav – koja je baš zato što je ljubav sladak jaram i lako breme. I naučiti se tako ljubiti jedni druge i sve ljude, kako bi i naš jaram i naše breme u ljubavi mogli postati i slatki i laki, koliko god da su teški. Ljubav je ono što čini razliku.

Slika: Iz filma „Pasija“, 2004.