13. nedjelja kroz godinu

Isusovo evanđelje je zahtjevno. Isus to dobro zna. I on to, kako to svjedoči prvi dio današnjeg evanđelja, uopće ne krije od onih koji ga slijede. On nije kao oni koji govore ono što im slušatelji i sljedbenici žele čuti, nego onaj koji govori ono što je istinu, bez obzira kako će to utjecati na one koji ga slušaju. Isus zato svojim slušateljima ne obećava nemoguće. I ne uljepšava stvarnost. Kaže: „Tko ljubi oca ili majku … sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ Tu je zatim i govor o križu koji za njim treba nositi. I o životu koji je poradi njega potrebno izgubiti. Svatko tko ga sluša, jučer kao i danas, u kušnji je ostavi ga. Mnogi su to i učinili. I danas to mnogi čine. Ali bilo je i onih drugih, onih koji su svejedno slušali Isusa. I išli za njim. Ima ih i danas.

Evanđeoski paradoks koji je propovijedao, on je sam prvi živio. On je nas prvi ljubio više. Zato mi znamo da nam on ne kaže da ljubeći njega više druge ljubimo manje, nego da i njih ljubimo više, da ih ljubimo u skladu s njegovim evanđeljem, da ih ljubimo onako kako je on ljubio nas. Znademo i to da ljubiti njega više znači i da se ne smijemo u ljubavi zaustaviti samo na svojima, nego da se u ljubavi trebamo darovati svima. Ljubav prema Krstu više, ljubav je koja se daje do kraja. To je proširena ljubav. Primjer te proširene ljubavi je slučaj proroka Elizeja za kojega je, da bi ga ugostila, jedna obitelj proširila svoj dom. I to je za tu obitelj postao izvor blagoslova. Mi smo tako pozvani ponajprije proširiti svoje srce „jer Bog je veći od našega srca“ (1 Iv 3, 20). I svoje domove, kako bi u njima prihvaćanjem Isusa i stavljanjem njega na prvo mjesto bilo mjesta za sve, uključujući i one nerođene, i one ostarjele i bolesne. I Crkvu, koja treba naći načina „da obnovi svoje poslanje da bude susretljiva i gostoljubiva zajednica, da susreće Krista u onima koje prima i da bude znak njegove prisutnosti i vjerodostojan navještaj istine Evanđelja u svačijem životu. Riječ je o dubokoj potrebi nasljedovanja Učitelja i Gospodina također u sposobnosti življenja prividnog paradoksa: “hrabro naviještati svoje autentično učenje i u isto vrijeme ponuditi svjedočanstvo uključivanja i radikalnog prihvaćanja” (“Instrumentum laboris” XVI. opće skupštine Sinode o sinodalnosti, B 1.2). Naravno, mi kršćani smo pozvani na ovom planu davati svoj pečat i društveno-političkim zajednicama u kojima živimo i narodima kojima pripadamo, trudeći se u suradnji s drugima da naša društveno-politička zajednica bude u službi općeg dobra, a ne tek u službi pojedinih interesnih skupina, odnosno da narod kojemu pripadamo bude „živ, dinamičan narod, narod s budućnošću … koji je stalno otvorena za nove sinteze, sposoban u svoje krilo prihvatiti ono što je različito“, dakako ne tako da negira sebe, nego tako što je „spreman pokrenuti se, propitivati, proširiti se i obogatiti (i razvijati) u susretu s drugima“ (Fratelli tutti, 160).

U drugom dijelu današnjeg evanđelja Isus obećava blagoslov koji je primila obitelj u Šunamu jer je primila proroka Elizeja, svima onima koji primaju one koji su njegovi. Njegovi su oni koji ga navješćuju, ali i svi oni koji su u potrebi, osobito oni. Možda nam u prepoznavanju onih koji su u potrebi i kao takvi Isusovi, iako ih mi ponekad takvima ne prepoznajemo, može pomoći pitanje za razlučivanje spomenutog dokumenta u istom broju, a što znači da se odnosi upravo na ovu temu. To pitanje glasi: „Koje korake može poduzeti sinodalna Crkva da sve više i više nasljeduje svoga Učitelja i Gospodina koji sa svima hoda s bezuvjetnom ljubavlju i naviješta puninu istine Evanđelja?“

U traženju odgovora na ovo pitanje „Instrumentum laboris“ u nastavku, također u obliku pitanja, nudi neke ideje za molitvu i pripremna razmatranja koje je također vrijedno promisliti i na njih, ponajprije u vlastitom srcu, a onda i u Crkvi i svim crkvenim zajednicama, pokušati pronaći pravi odgovor usklađen s Isusom i njegovim evanđeljem. Evo tih pitanja:

1) Kakav je stav s kojim pristupamo svijetu? Znamo li prepoznati dobro koje je u njemu i ujedno se zauzeti za proročansku osudu svega što vrijeđa dostojanstvo ljudi, ljudskih zajednica i stvorenja?

2) Kako možemo učiniti da se čuje proročki glas u otkrivanju uzroka zla bez daljeg rascjepkavanja naših zajednica? Kako možemo postati Crkva koja ne skriva sukobe i ne boji se čuvati prostor za nesuglasice?

3) Kako možemo obnoviti blizinu i brigu za odnose kao srž poslanja Crkve, hodajući s ljudima umjesto da razgovaramo o njima ili s njima?

4) U skladu s postsinodalnom apostolskom pobudnicom Christus vivit, kako možemo hodati zajedno s mladima? Kako “povlaštena opcija za mlade” može biti u središtu naših pastoralnih strategija u sinodskom ključu?

5) Kako možemo nastaviti poduzimati konkretne korake da ponudimo pravdu žrtvama i preživjelima seksualnog, duhovnog, ekonomskog zlostavljanja, zlostavljanja moći i savjesti koje su počinili ljudi koji su vršili crkvenu službu ili poslanje?

6) Kako možemo stvoriti prostore u kojima se oni koji se osjećaju povrijeđeni od strane Crkve i nepoželjni od strane zajednice mogu osjećati priznatima, dobrodošlima, neosuđenima i slobodnima postavljati pitanja? U svjetlu postsinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia, koji su konkretni koraci potrebni za susret s osobama koje se osjećaju isključenima iz Crkve zbog svoje afektivnosti i seksualnosti (npr. rastavljeni i ponovno vjenčani, osobe u poligamnom braku, LGBTQ+ osobe, itd.)?

7) Kako možemo biti otvoreniji i susretljiviji prema migrantima i izbjeglicama, etničkim i kulturnim manjinama, autohtonim zajednicama koje su odavno dio Crkve, ali su često na marginama? Kako možemo svjedočiti da je njihova prisutnost dar?

8) Koje fizičke i kulturološke prepreke moramo srušiti da bi se osobe s invaliditetom osjećale punopravnim članovima zajednice?

9) Kako vrednovati doprinos starijih u životu kršćanske zajednice i društva?

Sva ova pitanja, kao i mnoga druga koja govore o prihvaćanju ili neprihvaćanju Isusa u drugima, važno je postaviti, kako u svome srcu, tako i u današnjoj Crkvi, da nam se ne bi dogodilo da nam Isus dođe i da ga mi ne primimo. Ali i da Isus u nama dođe drugima i da zbog nas i našeg načina evangelizacije i življenja vjere ne bude primljen. Zato Isus u današnjem evanđelju ističe potrebu i da prihvaćamo i da budemo prihvaćeni. I obećava svoj blagoslov onima koji ga prihvaćaju. Želimo li i mi, mi kršćani i Crkve trećeg tisućljeća, nastaviti biti blagoslovljeni tim blagoslovom kao što su to bili kršćani i Crkva prije nas, važno je da ponajprije mi sami prihvaćamo Isusa prihvaćajući druge. I da tako kroz prihvaćanje Isusa u drugima, omogućimo Isusu da im on i danas dođe, da on i danas dođe svima, kako bi ga i oni imali priliku upoznati i prihvatiti. I s nama od njega primiti plaću, onu koja ne može propasti jer je vječna. I nije namijenjena samo nekima, nego je namijenjena svima.

Skip to content