12. nedjelja kroz godinu

Ne bojte se! Ta je poruka u današnjem evanđeoskom ulomku primarno upućena apostolima koji će biti i prvim kršćanima koji su bili progonjeni. Za kršćane su progonstva od samog početka prirodno stanje. Upravo u stanju progona kršćani najbolje funkcioniraju, najautentičniji su, najsličniji Isusu. I najbolji navjestitelji njegovog evanđelja. Velikani kršćanske otačke baštine, poput Tertulijana i Augustina, smatrali su da je krv mučenika zalog životnosti i plodnosti Crkve. Odatle proizlazi  poznata Tertulijanova izreka: „Sanguis martyrum — semen christianorum“, „Krv mučenika – sjeme  kršćana“. No da bi to i bilo tako, važno je ne bojati se. Za ne bojati se na Kristov način potrebno je pobijediti tri vrste straha.

Prvi strah je strah od neuspjeha. U našem kršćanskom smislu to se odnosi osobito na strah od neuspjeha u ostvarenju zadaće naviještanja evanđelja koju nam je Isus povjerio. On je uvijek prisutan, a osobito je snažan onda kad navještenje evanđelja naiđe na opoziciju i protivljenje, pa i nasilno odbijanje. Pitamo se ima li smisla, kad od toga i onako nema koristi. Isusa nas zato poziva da se oslobodimo straha od neuspjeha. On zna da evanđelje, usprkos kušnjama i poteškoćama, ima snagu preobraziti svijet. Zna i da je za to potrebno strpljenje. On ga u ovom evanđeoskom ulomku naziva skrivenošću i tamom. Ovo je paralelna slika slici pšeničnog zrna koje je bačeno u zemlju. Potrebno je vrijeme da proklija i izraste da bi konačno moglo donijeti plod. To je ono vrijeme koje su Isusovi učenici trebali provesti s njim, u tami, slušajući na uho, vrijeme njihovog osobnog sazrijevanja u slušanju evanđelja, kako bi evanđelje mogli govoriti svijetu, propovijedati ga na krovovima. Može se ta slika primijeniti i na nas i našu nutrinu u kojoj Božja riječ, prije nego li je ponudimo drugima, iznesemo na svjetlo, treba proći tamu naše nutrine, sazreti u nama i našem srcu, proći kroz naše misli i osjećaje. Tek nakon toga što se u nama začne Božja riječ, ona se može utjeloviti i postati Božja riječ za druge. Kad se to dogodi, kad je riječ koja nam je darovana sazrela u nama, kad je progovorila ponajprije nama i našoj nutrini, onda nema razloga za strah od ljudi kojima je navješćujemo. Nitko ne može zaustaviti snagu riječi koja je potvrđena autentičnim kršćanskim životom.

Drugi je strah za fizički opstanak. U našem kršćanskom smislu on se odnosi osobito na strah od onog dati se, darovati, potrošiti i izgubiti ovozemaljski život u služenju drugima. Matej svoje evanđelje piše kršćanima koji su progonjeni. Mnogi su kršćani u tom vremenu izgubili fizički život. Neki su blokirani strahom od smrti. Drugi se boje mučenja i straha da neće izdržati mučeništvo. S ovim egzistencijalnim strahom povezan je i strah za materijalna dobra od kojih se živi. Upravo ovaj posljednji strah je najčešći neprijatelj autentičnog kršćanskog života. Zbog tog straha su mnogi napustili i napuštaju Isusa Krista i njegov sustav vrijednosti, birajući neke druge putove i sustave, često na rubu ili izvan zakona. Prije ili kasnije se svi nađemo u opasnosti da u našem životu prevagne strah za naš fizički opstanak i da nam to sugerira neke druge izbore koji nisu kršćanski, a često ni ljudski. Zato nas Isus sve poziva da dobro promislimo o tome što je to što nam mogu učiniti neprijatelji evanđelja. Mogu nas uvrijediti, nepravedno optužiti, prognati, oduzeti nam materijalna droba, zlostavljati nas, oduzeti nam život. I to je sve. Tu se, htjeli ili ne htjeli, moraju zaustaviti. Oni nam ne mogu oduzeti unutarnju slobodu. I ono autentično dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. To nam može oduzeti samo onaj koji ima vlast i našu dušu i naše tijelo pogubiti u paklu. Tko je taj? Najprije nam, vjerojatno, na pamet pada Bog. Čini nam se da jedino on ima tu moć. Ali nije tako. Bog se u Isusu Kristu odrekao te moći. Onaj jedini koji to može učiniti, koji nam može oduzeti život, smo mi sebi samima. I naš strah. I zato, ako se nečega trebam bojati u situaciji progonstva i životnih izazova s kojim se suočavam, ja sam sam. I moj strah.

Treći razlog za strah je strah za druge, a povezan je s potrebom povjerenja u providnost koja je u temelju svakog hrabrog ispovijedanja Isusa Krista. Strah za druge je najteži strah. U knjizi „Šutnja“, japanskog katoličkog pisca Shusaku Endoa koja govori o progonu kršćana u Japanu u XVII. stoljeću, prema kojoj je snimljen i istoimeni film Martina Scorsesea, mladi isusovac o. Rodrigues, koji je glavni lik knjige, doveden je, nakon što je i sam mučen, na mjesto gdje muče i ubijaju druge kršćane. Rečeno mu je da ih može spasiti od smrti ako zgazi svete slike. On koji je bio spreman osobno umrijeti kao mučenik, sada se nalazi u dvojbi ima li pravo zbog sebe produljivati mučenje drugih ljudi. Da bi ih spasio, on je pogazio svete slike. Smatrao je, jer to i jest bit kršćanstva, da bi i Isus izabrao biti pogažen kako bi spasio druge ljude. Nakon tog njegovog čina drugi su kršćani oslobođeni. A on je, kako bi služio drugima kao primjer izdaje, dobio privilegije koje se u totalitarnim društvenim sustavima daju izdajnicima. Teška je ovo tema. I vrlo složena da bi se na nju moglo dati jednoznačan odgovor koji bi vrijedio za sve situacije. Ipak, u svim tim situacijama je važno ne misliti da mi možemo sve kontrolirati. Mislim da je upravo to bila osnovna pogreška o. Rodriguesa. Umjesto pouzdanje u sebe same, koje će nas prije ili kasnije dovesti do nerješive situacije, važno je imati i nikad ne izgubiti pouzdanje u Božju providnost. To nam Isus poručuje slikom vrapčića za koje se Otac brine. A mi smo mu daleko važniji od mnogo vrabaca. Isus ne kaže da vrapci ne padaju na zemlju, odnosno da onima koji su mu vjerni neće dogoditi pad. Ali kaže nešto drugo, nešto puno važnije. Kaže nam da se to neće dogoditi bez Oca nebeskoga, da je on s nama i u našem padu, osobito da je on tad s nama.

Bilo koji od ova tri straha može u nama nagrditi Isusovu sliku. I učiniti da kao kršćani nismo prepoznatljivi. Bit neprepoznatljivi kao kršćani znači ne priznavati Krista pred ljudima. I zato što nas ne prepoznaje kao one koji ga priznaju, Isus ni nas ne može priznati pred Ocem. Možda nas je strah od ovoga da nismo prepoznatljivi i da ne možemo biti prepoznati? Ali, strah nije rješenje. On je uzrok. Jer se bojimo, mi se ne prepoznajemo i nismo prepoznatljivi. Rješenje je pouzdanje u Gospodina. On je, kaže Jeremija, s nama kao snažan junak. On je, uči nas sv. Pavao, na sve nas obilato razlio Božju milost u Isusu Kristu. Milost je uništila grijeh, a s njim i razloga za strah. I omogućila nam biti prepoznatljivi i biti prepoznati, priznavati i biti priznati.