Nadbiskup Mate Uzinić na vjersko-kulturnoj manifestaciji Festival biblico 

Na poziv voditelja manifestacije Festival biblico, koja se u organizaciji talijanskih biskupija Padova, Vicenza, Verona, Treviso, Vittorio Veneto i Rovigo po 18. put održava ove godine s temom Vidjeh novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1), 8. svibnja ove godine na skupu su sudjelovali riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić i crkveni povjesničar Marko Medved.

Razgovor pod naslovom „Između neba i zemlje: čovječanstvo? Ekumenizam na prostorima obilježenim ratom – iskustvo jednog biskupa iz Hrvatske“, koji je vodio Nicola Benevenuti, održan je u crkvi sv. Mihovila Arkanđela u mjestu Candiana, pored Padove. Naglasimo da je na tome prostoru djelovala benediktinska opatija u kojoj je u 16. st neko vrijeme živio i djelovao naš minijaturist Julije Klović.

Na početku je Marko Medved dao kratki povijesni pregled prostora jugoistočne Europe, s naglaskom na glavne odrednice i uzroke sukoba tijekom 20. stoljeća. Ukazao je na to da su katolici živjeli u različitim uvjetima i da je katoličanstvo na našem prostoru oblikovano pod utjecajem Srednje Europe, Mediterana i Otomanskog Carstva. Posebno je istaknuo europsku perspektivu toga prostora i važnost da poput Slovenije i Hrvatske i ostale bivše jugoslavenske republike postanu članice Europske unije. Pritom je istaknuo doprinos kršćanstva i Katoličke crkve Europi i Europskoj uniji, počevši od benediktinaca čiji su samostani u srednjem vijeku bili rasadišta kulture. Ti su redovnici s poštovanjem gledali prema narodima koji su u seobama ulazili u Europu nakon pada Rimskog carstva, što je aktualno i danas kada se nalazimo pred novim migrantima. Naglasio je važnost otaca utemeljitelja Europske unije poput Roberta Schumana koji je shvatio da je mir plod dobrih odnosa susjednih naroda (Francuza i Nijemaca), da je razvitak i prosperitet susjeda garancija mira, za razliku od nacionalizama koji su uzrokovali svjetske ratove. Na tome mogu učiti i narodi u jugoistočnoj Europi, prostoru koji je laboratorij mnogih pitanja od šire važnosti za Europu i na kojemu je izbio Prvi svjetski rat atentatom u Sarajevu. U odnosu na dramatične događaje 20. st, naglasio je važnost kulture sjećanja, pomirenog sjećanja i čišćenja spomena.

Moderator susreta Nicola Benvenuti zapitao je nadbiskupa Uzinića o dijalogu na našim prostorima. Mons. Uzinić je najprije ukazao na to kako Crkva utječe na pomirenje. Objasnio je da se najčešće olako tvrdi kako je Pravoslavna Crkva podržala Srbe, a Katolička Hrvate. Opisao je kako je i sam mislio da je utjecaj SPC-a velik, ali došavši u Dubrovnik uspostavio je kontakte s episkopom Grigorijem i shvatio da nije tako te da postoje obostrane predrasude. Doznao je da oni koji su napali Dubrovnik 1991. većinom nisu bili kršteni. Problem svakog rata je nepostojanje dijaloga ili iskrenoga dijaloga. Istaknuo je kako je i prije rata bilo ekumenskog razgovora, ali je izrazio sumnju u to koliko je bio iskren taj dijalog.

Biskup je rekao da je, nakon što je pravoslavni biskup u Dubrovniku zatražio oprost, i on učinio isto jer naša povijest međusobnih sukoba nije započela devedesetih godina. Svi vidimo samo vlastite žrtve i tuđe zločince. Podsjetio je na pismo hrvatskih biskupa o 50 godina svršetka Drugog svjetskog rata koje kaže kako nije najvažnije pitanje koje sebi trebamo postaviti pitanje kako prepoznati svoje žrtve i zločine drugih, nego pitanje kako prepoznati žrtve drugih i svoje zločine, odnosno zločince među onima koji su pripadnici naše vjerske ili nacionalne zajednice.

Dodao je da bismo morali neki put gledati stvari iz perspektive drugih, a drugi bi morali gledali stvari iz naše perspektive. Valja poput Malog princa gledati iz srca, a Bog gleda iz srca. Onda vidimo drugačije jer vidimo da drugi nisu neprijatelji već braća i sestre.

Opisujući ekumenske susrete mons. Uzinić je iznio iskustvo molitvenih susreta, susreta posvećenih osoba katolika i pravoslavaca, zajedničkih kulturnih projekata i sl. Istaknuo je da imamo probleme u razvijanju ekumenskih odnosa onda kad se u te odnose umiješaju nacionalna pitanja. To se događa kad oni koje vode Crkvu nemaju dovoljno hrabrosti slijediti Krista i evanđelje nego kalkuliraju s onim što će reći političari i vjernici. Dodao je da smo previše zabrinuti kako će to razumjeti naše žrtve, da neki put u poštovanju prema žrtvama stvaramo nove žrtve. Dijalog se uvijek treba dogoditi, bilo prije bilo nakon rata.  Puno ga je bolje i lakše voditi prije nego poslije rata.

Uslijedilo je pitanje o prostoru dijaloga koji je u Dubrovniku ostvaren projektom Ljetne škole. Polazeći od iskustva prve Škole, mons. Uzinić je istaknuo kako se sjeća straha s kojim su studenti iz Srbije došli u Dubrovnik, bojali su se i bili su nesigurni. Na kraju, kad su odlazili i zahvaljivali na gostoprimstvu, bili su to drugačiji ljudi. Dok mu je zahvaljivala, jedna djevojka mu je rekla da je prije Škole razmišljala o tome da napusti vlastitu Crkvu jer je bila u nju razočarana, ali da je nakon Škole dobila poticaj ostati unutar Crkve i boriti se za promjene iznutra.

Primijetio je da je mnogima prihvatljivo da imamo ekumenski dijalog, ali kad je riječ o unutarcrkvenom dijalogu nas katolika onda je to nekima teško prihvatljivo. Živimo vrijeme sinodalne Crkve, govorimo i molimo za sinodalni hod, a sinoda polazi od slušanja, najprije Boga ali i jedni drugih. Bez slušanja nema dijaloga. Slušanje ne znači da smo obavezni prihvatiti sve ono što nam drugi govori, ali znači da se ne smijemo praviti da nas nije briga zašto netko zauzima neki stav. Taj unutarcrkveni dijalog se kod mnogih teško prihvaća. Upozorio je da su se u prošlosti zbog pomanjkanja dijaloga i slušanja drugih dogodile podjele s pravoslavcima i protestantima te da se ako ne budemo slušali jedni druge u Crkvi to može lako ponoviti.

Na pitanje da objasni temu zadnje Ljetne škole „A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“, nadbiskup je odgovorio kako vjera mora biti istovremeno i jedno i drugo, odnosno mora biti i „politična“, jer, kako kaže Gaudium et spes, nema ništa ljudsko što nas ne bi zanimalo. Istovremeno ona mora biti „apolitična“ jer naša zadaća nije podupirati određene političke stranke i ideje. Morali bismo biti glas onih koji nemaju glas. Istaknuo je da na primjer, za razliku od brige prema ukrajinskim migrantima, nismo ništa učinili za prethodne migrante.

Vjera koja je i nije istovremeno politična i apolitična je vjera koja vodi računa o drugome, ne stavlja na prvo mjesto sebe i svoj interes, nego je u službi drugih. Posjetio je i na geslo koje se u Dubrovniku nalazi iznad vrata u kneževom dvoru: „Obliti privatorum, publica curate“,  koje izražava misao da onima koji tu ulaze da bi preuzeli određenu službu za druge na pameti ne smiju biti privatni interesi, nego samo opći interesi, opće dobro. Opći interesi vode računa o svima, uključujući osobito one najslabije. Mi se, koliko god da želimo biti apolitični, nikad ne smijemo odreći te politike, politike biti za najslabije i u zalaganju za njih svoju vjeru učiniti političnom vjerom. Zato vjera koja je politična i apolitična mora biti suosjećajna vjera.

Na pitanje kako vidi rat u Ukrajini, nadbiskup je odgovorio da je situacija slična našoj. Okupiralo se dio teritorija i onda pokrenuo širok globalni rat s namjerom uvesti nametnutu vladu. Nadao se da se to neće dogoditi. Mislio je da se neće ponoviti pogreške kojima smo bili svjedoci u ratu na našim prostorima. Priznao je da se prevario. Kazao je kako ne može razumjeti da netko danas može voditi tako okrutan rat. Dodao je da ne smijemo zaboraviti ni druge ratove koji se danas vode i biti indiferentni prema. Da je u ovom ratu na strani Ukrajine, jer ne može biti na strani agresora, ali i da mu se ne sviđaju glasovi koji pozivaju na mržnju i osvetu ili kad se govori o naoružanju kao načinu za rješavanje problema rata. Istaknuo je kako je suglasan s papom Franjom da je ludost misliti da će se povećanjem naoružanja i vojnim savezima zaustaviti i završiti rat.

Napomenuo je da je granica između žrtve i zločinca uvijek tanka. Mi smo bili žrtve, ali su se i na našoj strani događale stvari koje se nisu smjele događati. Ne samo prije 40 godina, već i prije 80 godina i drugi su imali vlastitih žrtava. Ne smije se dogoditi da netko kaže kako su svi počinili zločine, ali su ih naši učinili manje. Ukrajinski rat je opasniji od našeg jer je u velikoj opasnosti izbijanje svjetskog rata. Ne smijemo dopustiti da uđemo u vrtlog zla. Zločinci pobjeđuju ne onda kada nad nama počine zlo, već ako mi počinimo zlo. Bolje je biti žrtvom, negoli počinitelj zla.

Nakon razgovora, nadbiskup je slavio svetu misu u koncelebraciji s mons. Giulianom Zattijem, generalnim vikarom biskupije Padova, i više svećenika. Slavlje je uzveličao zbor Jubilate koji je na kraju izveo i pjesmu na hrvatskom jeziku. Nadbiskup je zajedno s gostima iz Rijeke, nadbiskupskim vikarom za pastoral vlč. Mariom Gerićem i prof. Markom Medvedom posjetio i mons. Claudia Cipollu, biskupa Padove.