Druga korizmena nedjelja (2022.)

Druga korizmena nedjelja nas svake godine vodi na Tabor, goru Isusova preobraženja. Evanđelist Luka koji dosta insistira na temi molitve u Isusovom životu, kaže da je Isus uzašao na tu goru „da se pomoli.“ Isusovo je život bio prožet motivom. On u molitvi otkriva svoje poslanje i prihvaća Očevu volju. Jedan od primjera Isusove molitve je i događaj koji nam je prenijelo današnje evanđelja, a u kojemu je molitva preobrazila ne samo Isusovu nutrinu nego i njegovu vanjštinu. „I dok se molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista.“ Preobraženje Isusovog izgleda proizlazi iz molitve koja je, uz post i djela ljubavi, jedno od preporučenih sredstava korizmenog vremena.

Isusova preobražavajuća molitva je, više nego li samom Isus, bila potrebna njegovim apostolima i učenicima, osobito onoj trojici koji su bili s njim i koje je Isus zbog toga poveo sa sobom. Svojim molitvenim preobraženjem, Isus im poslao poruku o preobražavajućoj snazi molitva, ali istovremeno im je omogućio da se i oni kao i on priprave na susret s njegovom mukom i smrću. Dao im je, barem na trenutak, priliku zaviriti s onu stranu muke i smrti u otajstvo uskrsnuća, kako mogli ugledati odsjaj otkupljenog i preobraženog čovjeka kakvim će uskoro postati Isus, a onda i oni jednog dana. Isusov su učenici onih dana o tome šutjeli, ali kasnije će u tome pronaći snagu da, nakon što se u molitvi i sami preobraze i počnu gledati stvarnost Božjim očima,, istinu evanđelja prenesu do nakraj zemlje i ponude svim ljudima.

Molitva je bila potrebna Isusu da bi, postavši u preobraženju svjestan svoje osobnosti i svoga poslanja, mogao izvršiti poslanje koje mu je povjerio Otac. Molitva je i njegovim apostolima i učenicima bila potrebna da bi se u preobraženju kroz molitvu mogli suočiti sa svojim zastranjenjima i pripraviti na otajstvo Isusove muke smrti i uskrsnuća. Molitva je neophodna i nama, današnjim kršćanima, kako za svakodnevne životne izazove, tako za naš liturgijski susret s otajstvom Isusove muke smrti i uskrsnuća za koje se pripravljamo našim kršćanskim životom i osobito ovim korizmenim vremenom.

Kao što je preobrazila Isusa i apostole, molitva je sposobna i nas preobraziti, dati nam nužno prosvjetljenje i neophodnu snagu u suočavanju s izazovima konkretne stvarnosti u kojoj živimo. No da bi molitva mogla ispuniti ovu svoju zadaću, ne smijemo pomiješati pojmove. Preobražavajuća molitva nije ona molitva koja govori, nego ona koja sluša. Slušanje je jedno od glavnih obilježja i sinodalnog procesa, koji baš zato uvijek započinje i završava molitvom. Molitva koja sluša ne govori Bogu nego s Bogom. To je molitva sinova i kćeri koji razgovaraju s Bogom koji je Otac. U kršćanskoj molitvi je zato što je to dijalog s Ocem nužan dijalog i s Mojsijem i Ilijom koji nam ga predstavljaju u Starom zavjetu. I s Isusom Kristom u evanđeljima i drugim novozavjetnim spisima koji nam o njemu govore u Novom zavjetu. Ovo nam je istovremeno poruka o važnosti čitanja i slušanja Svetog pisma ili Biblije. Mi katolici smo dugo vremena to zanemarivali, a bojim se da i dalje to činimo, zaboravljajući da nam je po Bibliji Bog govorio i nastavlja govoriti. Preporučujem da je u ovoj korizmi ponovo otkrijemo. I uzmemo u ruke. Da obrišemo prašinu sa svoje Biblije. I da je čitamo. Iz Biblije možemo uvijek ponovo, u molitvi jer samo čitanje Biblije je već po sebi molitva, pronaći Božju volju za nas i naš život. I biti preobraženi. Božja volja je preobražavajuća kad god je u molitvi otkrijemo i prihvatimo. Ona nas otvara za dijalog s Bogom i s drugima. Omogućuje našu preobrazbu, ali i preobrazbu drugih pokraj nas i svijeta u kojemu živimo. Molitva može, ako joj dozvolimo da postane slušanje, naš svijet od svijeta monologa, svijeta u kojemu vrijedi zakon jačega, preobraziti u svijet dijaloga, svijet u kojemu vrijedi zakon ljubavi za sve i osobito, jer dopušta da se čuje i njihov glas, za one najslabije među nama.