Božić – katedrala sv. Vida, 25.12.2022.

Ovogodišnji Božić ponovo slavimo u sjeni rata na Europskom tlu koji, zbog globalnog utjecaja i činjenice da gotovo da i nema države koja se nije opredijelila za jednu ili za drugu stranu, u sebi ima i obilježje svjetskog rata. Iako se moramo čuvati od opasnosti da se izjednače strane u sukobu – pa se zbog toga i mi kršćani u ovom sukobu moramo opredijeliti za stranu žrtve i onih koji vode obrambeni rad, a u konkretnom slučaju je to Ukrajina i to su Ukrajinci koji su žrtve Ruske agresije – mi ipak moramo biti prvi koji će danas u svijetu dizati svoj glas protiv rata, svakog rata jer svaki rat, pa i onaj obrambeni, zlo koje po svaku cijenu moramo pokušati zaustaviti. U svakom ratu ginu nevini. U tu kategoriju nevinih uključujem ne samo civilno stanovništvo, djecu, starije osobe, žene, nego i vojnike koji su prisilno unovačeni ili su zavedeni raznim ideologijama. Papa Franjo je kroz proteklo vrijeme više puta o tome jasno govorio. Prošlog proljeća, nakon što je počeo ovaj rat, je rekao da je „rat uvijek poraz ljudskosti, i to uvijek“ i da se bez obzira na pravo naroda da se obrani, radi o ratu koji je potrebno skončati što prije. Dodao je i da je „rat uvijek prekid dijaloga, odustajanje od razuma.“ Upravo je to da u ovom ratu uopće nema dijaloga i da je na djelu potpuno odustajanje od razuma, ono što me najviše zabrinjava jer to je ono što je bilo obilježje i dvaju svjetskih ratova, a i u onom „našem“ ratu kojega posljedice još uvijek osjećamo zbog nedostatka dijaloga oko tema koje su nam bitne, poput sudbine nestalih, a s nedostatkom dijaloga  je uvijek povezana i nesposobnosti za oprost i mržnja koja i dalje dijeli i uvijek je potencijalna opasnost za neke buduće ratove. Ništa nismo naučili, jer nemamo razuma.  Zato me je strah. U početku rata se nešto pokušavalo napraviti. Javljali su se posrednici kako bi se pokrenuo dijalog. Sada je to potpuno stalo. Uopće nema dijaloga. Glas pape Franje, i još pokoje osobe iz Crkve, ostaje tek glas vapijućeg u pustinji. Nadam se da će taj poziv dotaknuti barem naše srca i potaknuti nas na obraćenje, kako bismo barem mi hodili putovima mira.

Zašto je danas važno o ovome govoriti i tako mutiti našu božićnu radost pričama za koje se čini da nas se izravno ne tiču? I ne bi li primjerenije da se danas svim malo opustimo, ostavimo teške priče sa strane i pridružimo se onom velikom mnoštvu koje je Božić shvatilo kao priliku za još jednu zabavu? Da, to bi zasigurno bilo lakše. Ali što od toga ostaje? I kako to može bilo što promijeniti? A Božić je došao da bi se nešto promijenilo. Božić je Božja vjera u promjenu, njegova vjera u boljeg čovjeka, u bolje čovječanstvo. Dozvolite mi  da s vama podijelim neke misli iz čestitke svog prijatelja Vladana Perišića, pravoslavnog paroha u Dubrovniku koji mi je između ostaloga i ovo napisao: „Bog danas postade čovjek, da bi čovjek mogao postati bog. Tako nas uči sv. Grigorije Bogoslov. A to, paradoksalno, znači da se Bog utjelovio da bi čovjek mogao postati potpuno čovječan. Božansko ponašanje utjelovljenog Sina Božjeg pokazivalo se, tokom njegovog zemnog života, upravo u njegovom čovjekoljublju. U istinoljubivosti, predusretljivosti, samilosti, suosjećanju, ljubavi. Jednom riječju – u ljudskosti. Naravoučenije: božanskost se pojavljuje upravo u ljudskosti. Što je naše ponašanje čovječnije, to je božanskije. Taj na prvi pogled paradoks, u stvari je tajna Božja koju nam sobom donosi i u svom životu s ljudima pokazuje, i riječju i djelom, njegov Sin koji se danas rađa kao čovjek. Tajna toliko neočekivano razumljiva i istovremeno toliko duboka – dovoljno je da budemo ljudi da bismo bili bogovi. Cjelokupno Isusovo učenje moglo bi stati u ovaj stav.“

Lijepa misao koju osobno potpuno potpisujem. Ali kako to postići?  Ovo je moguće postići samo ako u Božiću prepoznamo svog brata i u njemu sve ljude, bez razlike, kao svoju braću i sestre, odnosno ako jedni u drugima ne vidimo više neprijatelje, konkurenciju, opasnost… I ako započnemo dijalog, ponajprije s Bogom u molitvi kako bismo se ponovo dozvali razumu, a onda i s drugima. Bog nam je u Božiću omogućio ovaj dijalog sa sobom. Nakon što „više puta i na više načina …  govoraše ocima po prorocima“, on se u Božiću odlučio osobno uključiti u dijalog s nama. On, kaže Poslanica Hebrejima, „konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“ Na ovu misao se nadovezuje i evanđeoski ulomak koji Boga koji je postao čovjek u Isusu iz Nazareta naziva Riječ. „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“ Ovo je simbolični govor iz kojega saznajemo da je Boga  u Isusu iz Nazareta moguće osobno vidjeti i čuti, da nam za vidjeli i čuli Boga nisu više potrebne priče iskustva drugih nego da Boga možemo osobno čuti i vidjeti. Želimo li ga vidjeti i čuti, a onda s njim ući u dijalog, dosta nam je vidjeti i čuti Isusa iz Nazareta, promatrati ono što on čini, slušati ono što naučava, gledati kako se ponaša, kako ljubi, komu je bližnji, koga posjećuje, s kim jede, koga bira za učenika, koga kori, koga brani… jer, kako sam kaže na jednom drugom mjestu u Ivanovom evanđelju,  „tko vidi mene, vidi onoga koji me posla“ (12, 45).

Ovo je velika odgovornost za Crkvu koja je dobila poziv i poslanje da u snazi Duha Svetoga na otajstven način, kao mistično tijelo Kristovo, bude njegova prisutnost. Ali da bi to Crkva mogla autentično činiti u svim vremenima i za ljude svih vremena, ona mora sama biti u dijalogu s Bogom, ali i unutar sebe i sa svima drugima, drugim crkvenim i vjerskim zajednicama, ali i sa suvremenim svijetom. Zato, između ostaloga, Crkva ne može nikad biti za rat, nego uvijek mora biti za mir, a mira nema i ne može biti bez dijaloga. I zato je izdaja Krista i velika sramota ako se dogodi, a nažalost se događa, da ljudi iz Crkve blagoslivljaju oružje i, podržavajući imperijalne ideje, i da biblijskim citatima, izvađenim iz konteksta cjelokupne povijesti spasenja i osobito evanđelja Isusa Krista, podržavaju gospodare rata i njihove osvajačke politike. Crkva  mora biti drugačija. I mi kršćani moramo biti drugačiji. Inače nemamo smisla. I nemamo se pravo tako zvati.

Ne bih danas želi stati samo na nama u Crkvi. Želio bih sličnu poruku poslati i svima onima koji se profesionalno bave politikom i koji su najodgovorniji što i dalje govori oružje, a s njim i drugi oblici nasilja koji najviše pogađaju civilno stanovništvo, a nisu još uvijek otvoreni kanali za dijalog, a bez njega se ne može dogoditi mir.  Mora se moć razgovarati, bez obzira na sve. I tražiti kroz razgovor putove mira jer i najlošiji mir je bolji od rata. Naravno da ovo ne znači da svi mi ne trebamo težiti pravednom miru jer loš mir je uvijek potencijalni izvor sukoba. Ali zato treba razgovarati. A razgovarati znači i slušati. I u drugome prepoznati brata i sestru, a ne više vidjeti neprijatelja. Vrijedi to kao pravilo i na nižim razinama, na primjer ono našoj državnoj. Primili smo lijepe božićne čestitke od svih dionika vlasti. Ali, sve su to lijepe i prazne riječi – nema tu Božića – ako nema sposobnosti za dijalog među onima koji ih šalju, ako ponajprije jedni u drugima, zbog općeg dobra svih nas, ne vide brata, a ne političkog neprijatelj, konkurenciju. A nema ih. I tako se gledaju, barem u javnosti. I u ovo društvo unose dodatan nemir, nesigurnost. Dosta nam je svađe. Treba nam dijalog oko onog što je na korist svih, a ne prepucavanja. A tema za razgovor je puno. Spomenimo samo – jer je danas riječ o jednom rođenju – teme demografije i odljeva stanovništva koje ne smiju biti teme na kojima ćemo skupljati političke poene, a bojim se da nisu čak ni to, nego oko kojih ćemo svi zajedno u našem društvu – mislim da i mi u Crkvi tome trebamo dati veći doprinos – započeti otvoreni dijalog i kroz dijalog svih tražiti optimalna rješenja.

S nadom da ćemo usprkos svemu što se oko nas događa, a što je često daleko od Božića i njegovog otajstva, ponovo otkriti vrijednost dijaloga koji je Bog s nama ljudima započeo u Božiću i da će nam se tako dogoditi Božić tako što ćemo u dijalogu rješavati naše probleme i smanjivati razlike koje nas dijele, ali se i međusobno poštivati prepoznajući jedni u drugima braću i sestre, svima nam želim radostan i blagoslovljen Božić!