Božić 2022.

Mi smo bića koja komuniciraju. Naša komunikacija nije samo verbalna, odnosno ne govorimo samo riječima i onim što one znače, nego je i neverbalna. Neki komunikacijski stručnjaci smatraju da je tek 7% naše komunikacije verbalno, odnosno riječima, a čak 93% neverbalno, od čega se 38% odnosi na način kako govorimo (visina i jačina tona, boja glasa, brzina, glasnoća, pauze i sl.), a 55%  na govor našeg tijela (pokreti, držanje, izražaj lica, geste…). Uostalom, nije potrebno posebno dokazivati da namršteno lice, osmjeh, pogled, zagrljaj, stisak ruke… šalju višestruko više poruka od riječi koje pri tom izgovaramo. A i šutnja je govor.

Naša komunikacijska sposobnost je jedna od osobina koje nas čine sličnima Bogu jer Bog je komunikacijsko biće. Mi kršćani ispovijedamo da je Bog zajedništvo triju božanskih osoba, Oca, Sina i Duha Svetoga, što znači da i u samom Bogu postoji komunikacija. Bog se u nije zadovoljio komunikacijom u sebi samome, nego je želio stvoriti i druga bića da bi s njima mogao komunicirati. Osim onih duhovnih bića, od kojih su neka ostala u komunikaciji s Bogom, a druga su tu komunikaciju trajno prekinula, Bog je u svojoj ljubavi i želji da s nama komunicira stvorio i nas ljude. Nažalost i mi smo, zavedeni, poremetili svoju komunikaciju s Bogom. Posljedica poremećaja komunikacije s Bogom je poremećaj naše međusobne komunikacije, ali i komunikacije s drugim živim bićima. Stranice Svetog pisma to dočaravaju lijepim slikama u kojima su sadržane poruke koje daleko nadilaze napisane riječi.

Iako je čovjek poremetio svoju komunikaciju s Bogom, ona nikad nije bila trajno prekinuta. Bog je i nakon toga nastavio govoriti čovjeku. Govorio mu je po stvorenoj stvarnosti, a onda je, jer je vidio da to čovjeku nije dovoljno, odlučio napraviti i poseban komunikacijski kanal s čovjekom. Taj posebni komunikacijski kanal je bio Izrael i njegova povijest koja nam je, predana u Svetom pismu. O tom danas progovara drugo čitanje iz Poslanice Hebrejima. Podsjećajući Izraelce na tu komunikaciju koju je Bog imao s njima jer „više puta i na više načina … nekoć govoraše ocima po prorocima“, on im, a s njima i nama, navješćuje onoga u kojemu je ta komunikacija dobila na snazi jer nam je Bog konačno progovorio na jedinstven način ili, kako kaže autor, „konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“

Ovo je ono što danas slavimo dok slavimo Božić. Božić je proslava Božje komunikacije s nama, njegovog dijaloga koji je podignut na višu razinu jer je Bog u Božiću prestao govoriti preko drugih da bi nam sam progovorio u Sinu. Današnji evanđeoski ulomak tu poruku sažima u rečenicu: „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“ Ovo je simbolični govor. I simbolika govori više od riječi. Na temelju iskustva komunikacije preko emotikona, neki kažu da simbolika govori čak i više od slike. Bog je u betlehemskom djetetu, u kojemu je „Riječ … tijelom postala“, onom 9% verbalne komunikacije, odlučio pridodati i onih 93% neverbalne komunikacije, odnosno odlučio je tonu dati i sliku. Do tada je, kako je govorio starozavjetni patnik Job, Boga bilo moguće znati po čuvenju (42, 5). Od sada ga je moguće osobno vidjeti i čuti, susresti u osobi Isusa iz Nazareta. Da bismo vidjeli i čuli Boga nisu nam više potrebne priče iskustva drugih. Dosta nam je vidjeti i čuti Isusa iz Nazareta, promatrati ono što on čini, slušati ono što naučava, gledati kako se ponaša, kako ljubi, komu je bližnji, koga posjećuje, s kim jede, koga bira za učenika, koga kori, koga brani… jer, kako sam kaže na jednom drugom mjestu u Ivanovom evanđelju,  „tko vidi mene, vidi onoga koji me posla“ (12, 45).

Ali kako ga vidjeti danas, dvije tisuće godina kasnije? I čuti njegovu riječ? Odgovor nije betlehemska štala jer on tamo više nije, iako i ona govori o njemu. Nisu to ni druga mjesta kojima je Isus hodao, iako ga i ona svjedoče. Odgovor je Crkva koja je dobila poziv i poslanje da u snazi Duha Svetoga na otajstven način začinje i rađa Isusa do kraja svijeta, da nevješta njegove riječi, slavi njegova otajstva, da bude komunikacijski kanal s Bogom za sve ljude. Odgovor smo mi kršćani koji smo dobili milost i zadaću na različite načine sudjelovati u tom poslanju Crkve i da ljudima svoga vremena budemo Isusovo lice, ali i da to lice prepoznajemo u njima i da mu služimo. Ali da bi to Crkva mogla autentično činiti u svim vremenima i za ljude svih vremena, ona mora sama biti u dijalogu s Bogom, ali i unutar sebe i sa svima drugima, drugim crkvenim i vjerskim zajednicama, ali i sa suvremenim svijetom. I mi kršćani moramo biti u dijalogu s Bogom, u molitvi, ali i jedni s drugima u Crkvi – evo zašto Crkva mora biti sinodalna – ali i sa svima drugima izvan Crkve jer poslani smo Riječ nuditi u riječima. A za to nije dovoljno samo govoriti nego je potrebno i slušati. Osobito je, kako nas često upozorava papa Franjo, važno uspostaviti dijalog – slušati i govoriti – s onima koji su na periferijama, koji su se isključili ili smo ih isključili jer Isus se utjelovio u takvima, družio se s takvima, i konačno, završio je svoj život na križu ubrojen među takve. Kad i ako se to dogodi, tad će se moći dogoditi da Bog koji „nekoć govoraše ocima po prorocima“, koji „progovori nama u Sinu“ i koji je „Riječi tijelom postala“, nastavi govoriti u Crkvi i biti prisutan, „utjelovljen“ u Crkvi. Ona će biti, a to joj je poslanje u vremenu između dva Kristova dolaska, onaj otkupljeni Jeruzalem o kojemu govori Izaija, koji omogućuje „da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega“ i da „glasonoša radosti … oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje“.  I dogodit će se komunikacija a Bogom i dijalog na svim razinama, a ondje gdje ima komunikacije s Bogom i međusobnog dijaloga, tu je radost, mir, tu oružje šuti i prestaju ratovi, tu je sloga, ljubav i zajedništvo, dobro, tu je spasenje! A sve to zajedno, to je Božić!

S nadom da ćemo usprkos svemu što se oko nas događa, a što je često daleko od Božića i njegovog otajstva, ponovo otkriti vrijednost dijaloga koji je Bog s nama ljudima započeo u Božiću i da će nam se tako dogoditi Božić, svima nam dragi prijatelji želim radostan i blagoslovljen Božić!