7. nedjelja kroz godinu (C),

Prošle nedjelje su nas svetopisamska čitanja upoznala s dvije kategorije osoba. Na jednoj su strani siromašni, gladni, zaplakani, progonjeni, a zapravo pravednici, oni koji svoje pouzdanje stavljaju u Gospodina, koji su ‘poput stabla zasađenog’ blizu vode, stabla plodnog kojemu ‘lišće nikad ne vene’, oni za koje se može reći da im je ‘blago’. Na drugoj su strani bogataši, siti, nasmijani, hvaljeni, a zapravo grešnici, oni koji svoje pouzdanje stavljaju u ljude, koji čine zlo i koji su stoga poput ‘drača u pustinji, plijeve što je vjetar raznosi’, oni i za koje se može reći ‘jao’ njima. Današnja liturgijska čitanja nas žele upoznati i s trećom kategorijom osoba. Zapravo, ona nas žele pozvati da mi budemo u toj kategoriji osoba. Značajka te kategorije osoba je milosrđe. Milosrdni su oni koji na zlo odgovaraju dobrom i na mržnju ljubavlju. To su oni koji se s pravom mogu nazivati ‘sinovi (i kćeri) Svevišnjega’, a mogu se tako zvati jer već sada žive u skladu s Božjom logikom i odraz su njegove dobrote i ljubavi, njegovog milosrđa.

Lako ćemo se složiti s tim da nije dobro biti u kategoriji grešnika, iako nam nije posve jasno zašto su tu smješteni bogati, siti, nasmijani, hvaljeni. Odgovor na ovo zašto je možda u tome što je onima koji se mogu tako nazvati i koje to obilježava do te mjere da ih se po tome prepoznaje to cilj za koji se često ne biraju sredstva, a što onda za posljedicu ima siromašne, gladne, ožalošćene, progonjene.  Sigurno ćemo, s druge strane, smatrati da je za nas kršćane dovoljno biti u kategoriji pravednika, iako nam baš i nije ugodno biti svrstani i među siromahe, gladne, ožalošćene, progonjene. Ipak, prihvatiti ćemo i to ako smo svjesni toga da je bolje nepravdu trpjeti nego li je drugima nanositi. Zato se u svakodnevnom životu i situacijama nepravdi koje se događaju nama kršćanima, ali u većoj ili manjoj mjeri i ljudima drugih religija, čini najprihvatljivijom upravo ova kategorija, kategorija pravednika. Ipak, je li to dovoljno za nas kršćane, nas koji ispovijedamo Isusa kao Krista i Gospodina? To je, da pojasnimo, kategorija koja ipak ne isključuje logiku iste mjere, činjenja dobra onima koji nam dobro čine, ali i  uzvraćanja zlom na zlo, nasiljem na nasilje, mržnjom na mržnju…

Isus se za sebe i svoje ne zadovoljava ovom kategorijom. Nije mu dosta da budemo samo pravednici. On stoga od svojih učenika, a to smo mi kršćani, traži da budemo u jednoj drugoj kategoriji, odnosno da usvojimo jednu drugu Božju osobinu, a ta osobina je milosrđe. To je sadržaj i poruka današnjeg evanđelja u središtu kojega se nalazi poziv na ljubav i prema neprijateljima. Kaže nam Isus: „Ljubite neprijatelje svoje. … I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostivi prema nezahvalnicima i prema opakima.“

Jasno je da nije lako shvatiti i prihvatiti ovaj poziv da budemo ljudi milosrđa i poruku da ljubimo i svoje neprijatelje. Ali mi kršćani imamo nešto što prosvjetljuje naše shvaćanje i osnažuje naše prihvaćanje. To nešto je milost koju nam Bog daje. Bez nje bi to bilo nemoguće. S njom sve postaje moguće. Onaj tko je obdaren tom milošću, postaje  preobražen ljubavlju i Duhom Svetim. I može sve, pa i neprijatelje ljubiti, odnosno slijediti Božju logiku ljubavi i milosrđa koja nadilazi ljudsku logiku iste mjere. I može, nadovezujući se na onom što je Bog u Isusu Kristu prvi učinio, sebe i svoj život staviti u službu stvaranja novog svijeta, svijeta ljubavi bez mjere, ljubavi koja, jer je bez mjere, sve uključuje, pa i one koji je ne zaslužuju.

Skip to content