24. nedjelja kroz godinu

Isusov Bog, a to je i naš kršćanski Bog, nije Bog koji spašava samo one koji to zaslužuju. Kad bi to bilo, bilo bi jako malo spašenih. Ako se Bog bude spominjao grijeha, govorio je netko parafrazirajući psalam 130, sam će po raju šetati. A Bog ne želi biti sam. On spašava sve one kojima je potrebno spasenje. On, naš Bog, Bog Isusa Krista, dobri je pastir koji traži izgubljenu ovcu ne da je kazni, nego da je zagrli i spasi, stavi na svoja ramena. On je i brižljiva domaćica koja se ustrajno trudi oko onih koji su se zagubili, raduje se i slavi kad ih pronađe. On je i zabrinuti otac koji čeka uvijek i zauvijek. I radi slavlje kad dočeka. I čini to bez obzira na sve što je bilo. To je Bog koji ne pamti zlo, koji se nikad predaje, nikad ne odustaje. On ne želi da se itko izgubi, a ako se netko izgubio, on ne želi da ostane zauvijek izgubljen. Inicijativa spasenja je, poručuju nam prve dvije parabole, uvijek na Božjoj strani. Treća nam parabola kaže da to ne znači da Bog ikoga prisiljava. On poštuje ljudsku slobodu. I strpljivo čeka. I ne umara se čekajući. I uvijek na kraju svoje strpljivo traženje i čekanje pretvara u slavlje, jer se treba radovati i slaviti kad je pronađen i spašen onaj tko je bio izgubljen.

Ovo je iskustvo Boga koje osobno mogu posvjedočiti mnogi sveti ljudi. Mogu ga posvjedočiti ne zato što imaju iskustvo svetosti, nego zato što imaju iskustvo grešnosti. Zanimljivo je čitati životopise svetaca. Iz tih životopisa saznajemo da su se oni, koliko god da su u našim očima bili sveti, u svojim očima smatrali grešnima i nedostojnima. Ali smatrali su se i pomilovani Božjom ljubavlju i milosrđem. Jedan od takvih primjera svijesti osobne nedostojnosti, ali i velike snage Božje milosti koja je pobijedila njegovu nedostojnost, je i sv. Pavao. On o tome piše na više mjesta. Jedno od njih je i ulomak koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje. On je bio progonitelj Isusa Krsta koji se pretvorio u njegovog najvećeg propovjednika. I farizej koji je kršćane smatrao grešnicima i otpadnicima, a onda i sam postao jedan od njih. Sv. Pavao nije samo vjerovao, nego i osobno iskusio da je istina ono o čemu Isus govori u današnjem evanđelju. On je to pretvorio u ispovijest vjere riječima i životom: „Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike.“ On želi ovu važnu poruku ponuditi svima. Zato kaže da je on „pomilovan … zato da na (njemu), prvome, Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.“

Ista sliku o Bogu koji ljubi i oprašta bez naših zasluga, pa čak i bez našeg osobnog obraćenja, postojala je zapravo već u Starom zavjetu. Takvu sliku Boga imao je Mojsije. Današnje prvo čitanje je dokaz za to. Narod kojega je Bog uz Mojsijevu pomoć izbavio iz egipatskog ropstva, mijenja Boga za zlatno tele. Bog mu, u skladu s onim pravilom kojega slijede pismoznanci i farizeji, prijeti uništenjem. Obećava Mojsiju da će od njega načiniti novi narod. Farizeji i pismoznanci bi pristali. Ali ne i Mojsije. On zna da je to samo kušnja. On poznaje dobro Boga. Ne prihvaća ponudu da bude otac pravednika. Želi ostati vođa grešnika. Mojsije se – kaže biblijski tekst – „zauze pred licem Gospodina, Boga svoga“, odnosno, kako bi se mogao doslovno prevesti izvornik, „poče milovati lice Gospodina Boga svoga.“ Da bi stišao pravedni Božji gnjev, Mojsije Bogu miluje lice, utječući se njegovom milosrđu i ljubavi. Mojsije se ne poziva na Izraelce i njihova prava, ne govori o tome da će se promijeniti jer on zna dobro da će oni opet pasti, nego Boga poziva da se sjeti onoga što je on, Bog, učinio za Izraelce. Podsjeća ga da je on Bog koji je svoj narod izbavio iz egipatskog ropstva, Bog koji drži do svoje zakletve i svojih obećanja. „I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.“

Što je to što Boga motivira da bude ovakav Bog? Odgovor je jednostavan. Motivira ga ljubav. Božja ljubav, kao i svaka druga ljubav, pretpostavlja slobodu i rizik. I razlog je one najdublje radosti onoga koji zna da se, usprkos svemu s ljubljenom osobom isplati riskirati, pa čak i ako ona zbog toga zauvijek bude izgubljena. Bez toga ne može biti govora o ljubavi, pa ni onda kad je Bog u pitanju.

Koliko god da je važno pitanje što motivira Boga, nameće mi se jedno drugo pitanje nad kojim ostajem zbunjen. To je pitanje kako se uopće moglo dogoditi da su farizeji i pismoznanci, predstavnici religioznih institucija Izraelskog naroda Isusovog vremena, mogli zaboraviti ono što je Mojsije tako dobro znao i živio? Kako to da su zaboravili da spasenje ne ovisi o tome kakvi smo mi, o našoj dobroti i pravednosti, nego o tome kakav je naš Bog, da ono ovisi o njemu i njegovom milosrđu i ljubavi? I još važnije pitanje od ovoga je pitanje kako se to dogodilo i zašto se to događa nama u Crkvi? Kako to da smo i mi kršćani, pa i sama Crkva kao institucija, mogli toliko puta u povijesti ponoviti njihovu pogrešku?

Današnje evanđelje nam daje odgovor na ova pitanja kroz sliku starijeg sina u paraboli o Izgubljenom sinu ili Milosrdnom ocu. Problem je u krivoj slici koju imamo o Bogu. Isus svojim parabolama želi ispraviti tu krivu sliku Boga. Iz te krive slike o Bogu proizlazi i kriva slika koju imamo o sebi i o drugima. Ne vidimo svoje licemjerje, a primjećujemo grijehe drugih. To je naša dijagnoza. Zato sami ne želimo ući u očevu kući. I drugima bismo to zabranili. Lijek za ovo stanje nije kritiziranje i prozivanje nego naše vlastito obraćenje. Samo ako se obratimo moći ćemo sa sv. Pavlom konačno napustiti skupinu farizeja i pismoznanaca koja se okuplja da mrmlja protiv Isusa zato što se druži s carinicima i grešnicima i pridružiti se carinicima i grešnicima koji se okupljaju da bi Isusa slušali i slijedili na njegovom putu opraštanja i ljubavi.