2. nedjelja kroz godinu (C)

U Ivanovom evanđelju Isusovu majku Mariju susrećemo na dva mjesta: u Kani Galilejskoj i na Kalvariji, pod križem. Ta dva mjesta simbolički su povezana, a u toj povezanosti moguće je pronaći više značenja Isusove majke Marije za evanđelista Ivana. Pokušat ću, na temelju nekih tekstova o ovom evanđelju, ali i osobnog nadahnuća, izdvojiti tri.

Isusova majka Marija prisutna je u Kani Galilejskoj kao predstavnik Starog zavjeta. Stari zavjet je ostao bez vina i on potiče Isusa na djelovanje, ali i sve nas koji smo se s Isusom našli na svadbi na kojoj su Isus i njegova majka. Tu svadbu na kojoj smo mi, možda možemo razumjeti i kao misna slavlja koje simbolizira vino iz Kane Galilejske, a na kojima se iz nedjelje u nedjelju čitaju dva teksta iz Starog zavjeta – prvo čitanje i psalam – upućuju na Isusa i evanđelje koje nam se te nedjelje navješćuje. Stari zavjet upućuje na Isusa i sve nas, Isusove učenike, osobito nas koji smo se služenjem uključili u Crkvu i u njoj dobili posebno poslanje služenja, poziva na poslušnost onome što Isus kaže, kako bi ispražnjene posude, koje su također simbolične, mogle biti ispunjene, a zatim pretvorene u vino. Ono što Bog daje, svojim sadržajem za sve sudionike svadbe, ali i sav svijet kojemu smo poslani, ulijeva istinsku radost. Ova simbolika prisutna je i na Kalvariji gdje će Stari zavjet biti pozvan prihvatiti Novi zavjet, ali i Novi zavjet prihvatiti onaj Stari.

Marije je prisutna u Kani Galilejskoj i kao Isusova, ali i naša majka i zagovornica. Marija u ovom evanđeoskom ulomku, ali i kroz cijelu kršćansku povijest, majčinski primjećuje našu potrebu – ono naše „vina nemaju“ – i svojim zagovorom moli svoga Sina i našega Gospodina za nas. Istovremeno i nas, kao naša Majka, poučava i potiče da se otvorimo njezinom Sinu i našem Gospodinu Isusu, da ga slušamo i činimo sve ono što on kaže kako bi  svaka naša ljudska situacija mogla biti promijenjena i za nas postati izvor radosti i spasenja. Ova Marijina uloga naše Majke i zagovornice dobit će na snazi osobito pod križem na Kalvariji, kada ćemo joj u ljubljenom učeniku biti povjereni kao njezini sinovi i kćeri, ali i kada će nam i sama, kao Isusovoj ljubljenoj braći i sestrama, biti darovana i povjerena kao Majka.

Marija je u Kani Galilejskoj, na kraju, i kao jedna od nas, kao član Crkve, a time i uzor vjernicima svih vremena, naš uzor, ali i uzor Crkvi. Iz ovog evanđeoskog ulomka i iz njezine prisutnosti pod križem učimo kakvi bismo trebali biti kršćani prema drugima, svojoj braći i sestrama, ali i prema Isusu. I kakva treba biti Crkva koja je poslana u svijet, ali ne da postane od svijeta. I mi bismo, mi kršćani, mi Crkva, kao Marija trebali primjećivati potrebe naše braće i sestara, ono njihovo „vina nemaju“, a toliko je takvih situacija oko nas, ljudi koji su u različitim potrebama, tjelesnim, ali i, što je osobito naše poslanje, onim duhovnim. Trebali bismo njih i njihove potrebe u molitvi s vjerom i povjerenjem u Boga koji nam se u Isusu obavio kao sućutni Bog, iznositi pred Isusa, ali i biti uz njih kao oni koji ih savjetuju i potiču, koji im svojom blizinom objavljuju Božju blizinu, koji im sa svojim pouzdanjem u Isusa pomažu da i oni povrate pouzdanje u Isusa i učine ono što mogu, da Ga slušaju i čine sve ono što im On kaže, kako bi se i njima moglo dogoditi ‘novo vino’, bolje nego ono koje su pili do sada.  I mi bismo, kada je riječ o Kalvariji na kojoj je Marija također prisutna, trebali biti ustrajni do kraja, do križa, kako bismo s križa čuli svoje poslanje, a ono je da prihvatimo i zagrlimo svoju braću i sestre i da im, kao i Marija, budemo majka – oni koji se za njih brinu i koji im služe – ali i oni koji također dopuštaju da i sami budu posluženi. Kršćanski život nije samo davanje, niti je samo primanje, nego je i davanje i primanje. U njemu uvijek treba biti onog našeg, ‘vode’, kako bi se moglo dogoditi i ono božansko, ono što će to naše, ‘vodu’, pretvoriti u vino spasenja.