14. nedjelja kroz godinu

Naš je svijet ponovo u ratu.  Zašto ljudi ratuju? Zato što slijede vučju logiku, logiku koja kaže da uspijevaju samo oni koji su jači, moćniji, snažniji… Koja je uloga nas kršćana u tom i takvom svijetu? Odgovor nudi poslanje sedamdeset dvojice Isusovih učenika koje on šalje „kao janjce među vukove“ ondje gdje i on sam želi doći, a on želi doći svugdje i svima. Naša je, dakle, uloga i poslanje biti janjci u svijetu vukova.

Veliko je zahtjevna ta uloga i to poslanje. A nas poslanih je zapravo malo i to ne samo jer nas je statistički sve manje, nego i zato što mi koji se statistički izjašnjavamo kao kršćani u svom životu i poslanju ne slijedimo logiku „janjeta među vukovima“, nego se i mi priklanjamo vučjoj logici. Zato nas Isus poziva da molimo za svoju kršćansku braću i sestre – osobito danas molimo za našu kršćansku braću u i sestre u Ukrajini i Rusiji – kako bi razumjeli veličinu potreba i svoje poslanje. Naše poslanje nije, međutim, samo moliti i čekati kad će se drugi odazvati. Naše je i sami ići odmah. Isusovo poslanje nema vremena za čekanje. Ono je žurno.

Nije se dovoljno samo odazvati Isusovom pozivu. Potrebno je voditi računa o načinu odaziva. Isus nas upozorava da svoje poslanje uskladimo s njegovim načinom poslanja. Šalje nas među vukove, ali kao janjce. Janjci vukovima ne odgovaraju vučjom logikom i načinom. Kad bi se to dogodilo, prestali bi biti janjci te postali i sami vukovi. A i sami vukovi bi postali još strašniji vukovi. Bojim se da ovo uvijek ponovo zaboravimo. I onda uvijek ponovo i griješimo. Naše je poslanje biti janjci među vukovima, a ne obrnuto. Znam da se to, u našoj ljudskoj logici zaraženoj vučom logikom čini besmislenim, da se može očekivati da će nas vukovi rastrgati, ali jedino tako je moguće prekinuti spiralu zla i započeti graditi bolji svijet. Isus je to potvrdio svojim primjerom. No da bismo uopće mogli krenuti tim putem, Kristovim putem, potrebno je ne samo biti janjci nego i biti nenavezani na ovozemaljske sigurnosti. Isus nas sve bez razlike šalje bez kese, torbe, obuće…  Onaj tko se uzda u ovozemaljsko, a nema pouzdanje u onoga koji ga šalje, prije ili kasnije će zamjeni janjeću logiku onom vučjom. Ovaj način poslanja, biti kao janjci i biti nenavezani na imati, sugerira i sadržaj samog poslanja, odnosno ono što kao kršćani trebamo govoriti onima kojima smo poslani. „Recite: – kaže nam Isus – ‘Mir kući ovoj!’ Bude li ondje tko prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.“

Kršćani su kroz povijest deklarativno uvijek željeli biti graditelji mira. Mir je uvijek bio bitni sadržaj našeg kršćanskog propovijedanja. Ali u stvarnosti smo, nažalost, često željeli donijeti mir sljedeći logiku svijeta. Željeli smo mir, on je bio sadržaj naših poruka, ali to nismo činili na način i sredstvima koje je želio Gospodin, nego ljudskim sredstvima i ljudskom logikom.  To je često zapravo vučja logika i s vučjim sredstvima. Zato u našoj prošlosti ima toliko promašaja. I nemira. Danas, vjerujem, žalimo zbog njih. Ali nije dovoljno žaliti. Potrebno je otkriti da je mir moguć. I prepoznati da smo, počinjući od sebe i onih osnovnih zajednica u kojima živimo, pozvani i poslani biti i riječima i životom donositelji mira. No, prije svega je potrebno povjerovati Gospodinu da kao janjci među vukovima možemo svijetu osigurati konačan mir, onaj mir koji samo Bog može dati, mir koji nam je, kako smo to čuli i u prvom čitanju, obećan po prorocima, mir koji se ne postiže silom i vojnim savezima, oružjem i vojnim strategijama, nametanjem svoje istine, netolerancijom, odnosno logikom jačega, logikom brojeva, logikom vuka, nego Isusovom logikom, logikom slabijega, logikom križa i služenja. To je ona logika po kojoj je sv. Pavlu bio svijet raspet i on svijetu i koja je njegovo tijelo označilo biljezima Isusove muke. Ta je logika, logika križa i Isusovih biljega ljubavi i služenja, jedina sposobna promijeniti svijet i učiniti ga Božjim svijetom. I donijeti potreban mir i milosrđe svima nama u Crkvi, koja se treba ponositi jedino „križem Gospodina Isusa Krista po kojemu je (i njoj) svijet raspet i (ona) svijetu“ i „na svom tijelu (nositi) biljege Isusove“, a po Crkvi i cijelom svijetu u koji smo mi kršćani poslani da bismo u njemu, živeći janjećom logikom odnosno logikom služenja, ako treba i umirući zbog te logike, pripitomili vukove i u svijetu pripravili konačni Isusov dolazak.