Nadbiskupija

Općenito

Površina nadbiskupije iznosi 2580 km2, ima 266.818 stanovnika, od toga je 213.854 katolika

Zaštitnik nadbiskupije , katedrale i grada Rijeke je sv. Vid mč., a slavi se 15. lipnja.

Posveta katedrale slavi se 6. svibnja

Nadbiskup i metropolit: mons. dr. Ivan Devčić

Latinski nazivArchidioecesis Fluminensis
Statusnadbiskupija
Nadnevak uspostave30. travnja 1920. (kao Riječka apostolska administracija
Nadnevak uzdignuća na razinu nadbiskupije27. srpnja 1969.
Nadnevak promjene statusa25. svibnja 2000. – razdvajanje Riječko-senjske biskupije
Metropolitansko sjedištenadbiskupijsko sjedište
Obredrimski
Država gdje se nalaziHrvatska
Broj katolika213.650 (2004.)
Površina2580 km2
Biskupnadbiskup Ivan Devčić
Podređene jediniceGospićko-senjska biskupija
Krčka biskupija
Porečko-pulska biskupija
Stanje od18. travnja 2006.

Središnja tjela

Sjedište: Ivana Pavla II. br. 1, 51000 RIJEKA
(051) 581-200, faks 581-215
Glasilo: Službeni vjesnik Riječke nadbiskupije

Prijamni ured
(051) 581-200
Djelatnik u uredu: S. Ana Brkljačić

Ured generalnog vikara
(051) 581-232
E-mail: generalni.vikar@ri-nadbiskupija.hr
Generalni vikar: vlč. dr. Mario Tomljanović

Nadbiskupijska kancelarija
(051) 581-210, faks 581-215
E-mail: kancelarija@ri-nadbiskupija.hr
Kancelar: vlč. Marko Gregić (od 11.5.2020.)

Djelatnica u uredu: gđa. Ana Kezele (od 1.8.2020.)

Arhiv
(051) 581-257
E-mail: arhiv@ri-nadbiskupija.hr
Arhivar: dr. sc. Marko Medved
Knjižnica
(051) 581-245
Djelatnica u knjižnici: gđa Kristina Šokčević-Brozović

Ured za odnose s javnošću
(051) 581-220, faks 581-221

Web stranica: www.ri-nadbiskupija.hr
E-mail: kontakt@ri-nadbiskupija.hr
Voditeljica: gđa. Helena Anušić, (od 3.1.2014.)

Sjedište: Ivana Pavla II. br. 1, 51000 RIJEKA
Sudski vikar: mons. mr. Emil Svažić
(051) 581-232

Tajništvo (ured br. 36)
(051) 581-236, faks (051) 581-237
E-mail: zenidbeni.sud@ri-nadbiskupija.hr
V.d. tajnica i bilježnik: gđa. Aleksandra Jurinović

Ured br. 30
(051) 581-230
E-mail: zenidbeni.sud2@ri-nadbiskupija.hr

/>Pridodani sudski vikari: preč.dr.Slavko Zec, vlč. mr. Ilija Jakovljević
Suci
fra mr. Milan Šokčević
vlč. mr. Vjekoslav Đapić

vlč. mr. sc. Luka Paljević

Branitelji ženidbene veze i promicatelji pravde:
mr. sc. Martina Laković, vlč. dr. sc. Petar Popović i vlč. mr. sc. Maksimilijan Buždon

Odvjetnici:

vlč. mr. sc. Siniša Vujčić, preč. Mišel Grgurić, vlč. Stipan Bošnjak i vlč. Milivoj Guszak

Sudski stručnjak: vlč. mr. sc. Đulijano Trdić, dr. med.

Zbor savjetnika 
mons. mr. Emil Svažić, vlč. Mato Berišić, preč. Marko Gregić, mons. dr. Matija Matičić, vlč. mr. Mario Gerić, vlč. dr. Mario Tomljanović, preč. Matija Rašpica

Prezbitersko vijeće 
vlč. Petar Belanić, vlč. Branko Dragojević, vlč. mr. sc. Mario Gerić, preč. Matija Rašpica, mons. mr. Emil Svažić, vlč. Miljenko Vidas, mons. Sanjin Francetić, mons. dr. Matija Matičić, vlč. mr. Ivan Stošić, fra Tomislav Šanko OFM, vlč. Jaroslav Wilczynski, vlč. Ivan Milardović, fra Marijan Jelušić, vlč. Mato Berišić

Ekonomsko vijeće 
gosp. Branko Kovačević, dipl. oecc, vlč. Tadija Tomkić, vlč. Ivan Milardović

Zbor dekana 
Prvostolni dekanat: preč. Sanjin Francetić
Bakarski dekanat: preč. Ivan Friščić
Crikvenički dekanat: preč. Tomislav Ćurić
Delnički dekanat: preč. Tomislav Ravnjak
Kastavski dekanat: preč. Kristijan Zeba
Opatijski dekanat: preč. Matija Rašpica
Trsatski dekanat: preč. Ivan Stošić

Pastoralno vijeće 

Tajnik: preč. Sanjin Francetić
Članice tajništva: gđa. Helena Anušić i s. Marija Faustina Kovačević
Po službi:

  • mons. mr. Emil Svažić, generalni vikar
  • vlč. Mato Berišić, koordninator nadbiskupijskih pastoralnih ureda i povjerenstava
  • s. Marija Faustina Kovačević, ravnateljica Nadbiskupijskog Caritasa
  • vlč. mr. sc. Mario Gerić, ravnatelj Bogoslovnog sjemeništa i ravnatelj Metropolitanskog pastoralnog instituta

Delegirani članovi:

  • mons. Ivan Nikolić, voditelj Ureda za obitelj
  • gđa dr. Ksenija Rukavina Kovačević, predstojnica Katehetskog ureda
  • gđa Helena Anušić, voditeljica Ureda za odnose s javnošću
  • vlč. Josip Pende, voditelj Ureda za mlade i Nadbiskupijskog djela za zvanja
  • vlč. Luka Lučić, Povjerenstvo za pomorce, selioce i turizam
  • s. Mirjam Radošević, Povjerenstvo za katoličke udruge
  • vlč. mr. Đuliano Trdić, Povjerenstvo za bolesne i invalidne osobe, te medicinsko osoblje
  • mons. dr. Matija Matičić, Povjerenstvo za ekumenizam i dijalog
  • vlč. Kristijan Zeba, Povjerenenstvo za misije
  • dr. Marko Medved, Povjerenstvo za kulturna dobra
  • vlč. mr. Mario Gerić, Povjerenstvo za liturgiju
  • gđa  mr. art. Andrejka Srdoč Geraci, Povjerenstvo za crkvenu glazbu
  • mons. Nikola Uravić, Povjerenstvo za redovnice
  • vlč. dr. Nikola Vranješ, Visoka bogoslovna škola

Predloženi članovi:

  • Predstavnik vjeroučitelja: gđa Kristina Zubalj
  • Prvostolni dekanat: gđa Blaženka Kulić
  • Trsatski dekanat: gđa Nela Pujić
  • Crikvenički dekanat: gđa Emili Ilić
  • Kastavski dekanat: gđa Marijana Šimović
  • Opatijski dekanat: gđa Adriana Žele
  • Delnički dekanat: gosp. Nenad Vidmar
  • Bakarski dekanat: gosp. Zlatko Grabar

Imenovani članovi

  •  fra Krunoslav Kocijan, OFM
  • o. Mato Samardžić DI
  • preč. Sanjin Francetić
  • s. Kristina Tunić

Sva tijela imaju sjedište u: Ivana Pavla II. br. 1, 51000 RIJEKA
(051) 581-200, faks 581-215

Ekonomat
(051) 581-228, faks 581-227
Ekonom: mons. dr. Matija Matičić (od 19.5.2020.)
Djelatnica u ekonomatu: gđa. Marija Gržinić

Ustanova za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika
(051) 581-210, faks 581-215
Ravnatelj: gosp. Branko Kovačević, dipl. oecc

Zanimljivosti

Riječka nadbiskupija je dio Crkve u Hrvata. Prostire se na području zapadne Hrvatske gdje Sredozemlje duboko zadire u europski kontinent i gdje se grle Mediteran i Srednja Europa. Okuplja katolike kontinentalnog i primorskog dijela upravne jedinice pod imenom Primorsko-goranska županija. U sadašnjim je razmjerima nastala 25. svibnja 2000. odlukom pape Ivana Pavla II. diobom tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju.

Na području Nadbiskupije (2.580 km2) živi 266.818 stanovnika. Više je od polovice žitelja u gradu Rijeci (144.043). 213.854 stanovnika ove regije se izjašnjava kao katolici. Industrijalizacija i urbanizacija pretvorile su primorsko područje od Opatije i Voloskog preko Rijeke do Kraljevice i Crikvenice u najnaseljeniji prostor zapadne Hrvatske pa je tu najveća koncentracija rada i stanovanja. Velika se raznolikost prirodnih odlika u regiji najbolje zrcali u osobitostima njezina biljnog i životinjskog svijeta. Za sastav flore brinu se botanički rezervati i rezervati šumske vegetacije: Nacionalni park Risnjak u središtu županije i Park prirode Učka na sjevernim granicama regije. Bogatstvo od prirode poklonjenog blaga prati isto tako bogata kulturna baština koju je dobrim dijelom odredilo iskustvo tisućljetnog života na ovom susretištu različitih podneblja i različitih kultura – slavenske, romanske, germanske i ugarske. U tome prednjači Rijeka, grad s najviše baroknih oltara na istočnoj obali Jadrana i brojnim historicističkim, secesijskim i modernističkim palačama. Sve to svjedoči o dinamičnoj prošlosti i brzom izrastanju Rijeke u moderan mediteranski i kozmopolitski grad; odredište cestovnog, željezničkog, zrakoplovnog, a napose pomorskog prometa.

No, kršćanstvo je na ovom tlu prihvatilo još u 3. i 4. st. tadašnje ilirsko-keltsko stanovništvo pod gospodstvom Rimljana da bi, po nekim zapisima, već u 5. st. postojala biskupija u Senju koja je obuhvaćala južniji dio današnje nadbiskupije, dok je sjeverni u 6. st. pripadao biskupiji u Puli. O postojanju biskupije u Tarsatici, naseobini na području današnje Rijeke, u vrijeme cara Karla Velikog početkom 9. st., nema sigurnih podataka i pouzdanih dokaza. Tada Hrvati na tom području priznaju vlast franačkih careva, a 821. se njihov vladar Borna naziva “Dux Dalmatiae atque Liburniae”; Liburnija je tadašnje ime upravo ove primorske regije. U sljedeća su se tri stoljeća za vlast nad Istrom i Hrvatskim primorjem otimali akvilejski patrijarsi kao vazali njemačkih careva, Venecija i hrvatski vladari. Od sredine 12. st. grad Rijeka i naselja sjeverozapadno od njega bili su pod vlašću njemačkog carstva, akvilejskih patrijarha i njihovih vazala; od 1466. vlast nad Rijekom preuzimaju Habsburgovci. Premda je Hrvatska to područje politički izgubila, pučanstvo nije nikada izgubilo svoju samostojnost i samobitnost kao ni svoj materinski hrvatski jezik. Ostalo područje današnje Riječke nadbiskupije bilo je pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva, a sve do sredine 17. st. najčešće u neposrednoj nadležnosti hrvatskih velikaša Frankopana. U crkvenoj je upravi današnje područje Riječke nadbiskupije također bilo razdijeljeno: Rijeka i zapadni dio bili su u nadležnosti pulskog biskupa, a ostalo je područje bilo od 1185. u sastavu Krbavske biskupije koja je od 1460. nosila ime po novom središtu, gradu Modrušu. Nakon tragične bitke na Krbavskom polju 1493. modruški je biskup Kristof Dubrovčanin, zajedno s kaptolom, preselio u Novi Vinodolski, a uskoro je zbog siromaštva i blizine Senja Sveta Stolica počela povjeravati upravu Modruške biskupije biskupu u Senju; od 1630. te su biskupije crkvenom uredbom sjedinjene u osobi jednog biskupa. Tako je Senjsko-modruška biskupija obuhvatila i sve krajeve negdašnje Krbavske ili Modruške biskupije.

Drugi je nasljednik odbjeglog biskupa iz Modruša bio Šimun Kožičić Benja (1500.-1536.). Boravio je u Rijeci i ondje utemeljio glagoljsku tiskaru objavivši u njoj pet knjiga; među njima Oficij rimski (1530.) i Misal hrvatski (1531.). Glagoljsko je pismo staro više od tisuću godina i predstavlja istinski spomenik hrvatske kulture i samobitnosti. Glagoljicom je napisan i Vinodolski zakonik iz 1288., jedan od najstarijih sačuvanih zakonskih tekstova na europskom prostoru. Pravo korištenja glagoljice i narodnog jezika u bogoslužju potvrdio je 1248. papa Inocent IV. senjskom biskupu Filipu, ali su se njime služili svećenici i izvan Senjske biskupije, i to ne samo u Modruškoj biskupiji već i u gradu Rijeci gdje je još u 11. st. uspostavljen kaptol uz crkvu Marijinog uznesenja s 12 članova; u 16. st. bilo je 8 kanonika, a od 1798. samo šest. Na čelu kaptola bio je arhiđakon čija je zadaća bila nadzirati svećenike i vjernike u župama Pulske biskupije koji nisu bili pod vlašću Venecije jer je najveći dio te biskupije sa središtem u Puli još od 1145. bio pod njezinom vlašću. U statutu Riječkog kaptola iz 1456. stajala je uredba da ne može biti kanonikom svećenik koji ne glagolja. O potrebama svećenika glagoljaša mnogi su vodili brigu. Tako je franjevac konventualac Pavao iz Modruša prije Kožičića tiskao glagoljski misal (1528.) u Veneciji, a još u prvoj polovici 15. st. isticao se svojim radom glagoljski pisar Bartol iz Krbave, prepisivač tzv. Berlinskog misala (1401./1402.). Poslije Tridenskog sabora (1545.-1563.) pulski je biskup Klaudije Sozomen (1583.-1605.) tražio od riječkog kaptola da napusti glagoljsko bogoslužje, ali se tome usprotivila općina grada Rijeke. Gradsko je vijeće, štoviše, 1593. zaprijetilo kaptolu oduzimanjem crkvene desetine, ako se kanonici odreknu glagoljice. Glagoljsku službu Božju je 1739. potvrdio i car Karlo VI. tako da je ona tek 1848. djelomično dokinuta jer se upotrebljavala samo kod zornica, u Velikom tjednu, i to u crkvi Marijinog uznesenja; u ostalo vrijeme i u drugim riječkim crkvama prevladavala je liturgija na latinskom jeziku.

Za vrijeme održavanja Tridenskog sabora riječko je gradsko vijeće 1549. odlučilo da se Rijeka i dio Pulske biskupije pod vlašću Habsburgovaca odijeli od te biskupije i pripoji kojoj biskupiji pod vlašću Habsburgovaca. God. 1630. kapetan Rijeke Stjepan della Ruvere želi u samoj Rijeci uspostaviti novu biskupiju, ali se tome protive državne vlasti. Istu nakanu iskazuje gradsko poglavarstvo 1777. god., nakon što je riječki kaptol 1772. želio da grad i njemu podložene župe uđu u sastav Tršćanske biskupije. Kako je 1776. Rijeka pripojena Hrvatskoj i ušla u sastav Severinske županije, bilo je razumljivo da poslije pada Venecije Senjsko-modruška biskupija proširi svoju vlast i na Rijeku i naselja na njezinom zapadnom rubu. Senjsko-modruški biskup Ivan Ježić (1788.-1833.) želio je 1802. obnoviti i proširiti Modrušku biskupiju i uspostaviti njezino novo sjedište u Rijeci; dva desetljeća kasnije ponovno je pred najvišim crkvenim vlastima zastupao istu misao. Isto se pitanje pokreće i šezdesetih godina istog stoljeća, a nakon što je 1868. Rijeka upravno pripala Mađarskoj, bilo je prijedloga da se ona i crkveno pridruži kojoj mađarskoj biskupiji. Kako je po završetku prvog svjetskog rata Rijeka pripala Italiji, jedna je od posljedica talijanske okupacije bila i 1925. osnovana Riječka biskupija u čiji su sastav ušli hrvatski i slovenski dijelovi drugih biskupija izvan Istre pod talijanskom vlašću. Poslije drugog svjetskog rata biskup i talijanski svećenici su 1947. napustili Rijeku, a 1950. su razdijeljeni hrvatski i slovenski dio njezinog područja; hrvatskim je od 1951. upravljao senjsko-modruški biskup Viktor Burić koji je postao i prvim riječko-senjskim nadbiskupom nakon što su 27. srpnja 1969. ujedinjene Senjsko-modruška biskupija i hrvatski dio Riječke biskupije. Sjedište je nove nadbiskupije i metropolije postala Rijeka s katedralom sv. Vida.

Vinodolski zakonik već i Statutom terrae Fluminis Anno MDXXX, a i statuti mnogih drugih gradskih općina na području današnje Riječke nadbiskupije, jasno ukazuju da je usprkos promjenama različitih političkih gospodara i ugroženosti ovih krajeva od Turaka još u visokom srednjem vijeku ovdje vladao uređen javni život po kršćanskim načelima. Jedno je od središta vjerničkog života bilo “Preslavno raspelo”, koje je od 1296. okupljalo Riječane i hodočasnike, a početkom novog vijeka štovatelji su se tog raspela udruživali u osobitu bratovštinu. Tada je i na Trsatu bila bratovština Gospe Trsatske koja je svoje središte imala u marijanskom svetištu na Trsatu što se također poziva na početke u posljednjem desetljeću 13. st. Tom svetištu vodi od mora osobita “Scala sancta” s 564 stube. Osim trsatskog svetišta, u negdašnjoj je Krbavskoj biskupiji bilo osobito poznato svetište Bl. Dj. Marije u Oštarijama kod Modruša, gdje se sredinom 15. st. gradi neobično prostrana crkva za potrebe hodočasnika. Štovanje Majke Božje od Čudesa u tom mjestu mora biti i starije, jer su krbavski biskupi još u 14. st. gotovo redovito koristili pečat s likom Majke Božje. Osobit je dokument marijanskog štovanja koji objedinjuje marijansku pobožnost kasnog srednjeg vijeka i razdoblja katoličke obnove trsatski molitvenik Nikole Dešića Raj duše (Padova, 1560.).

Kanonici riječkog kaptola, a i tzv. seoskih kaptola u više župa Modruške biskupije, mnogima su pružali osnovnu školsku izobrazbu na narodnom jeziku. To su također činili franjevci na Trsatu i u Senju te pavlini u Novom i Crikvenici, augustinci (16. st.), a i kapucini (od 1606.) u Rijeci. Na taj su način dobili prvu izobrazbu mnogi umjetnici i kulturni radnici koji su stekli zasluge u domovini i slavu u ondašnjoj Europi. Najvjerojatnije je kod crkvenih pavlina primio temeljno obrazovanje Juraj Julije Klović (1498.-1578.) nazvan “Michelangelo minijature” – “Maximus in minimis” – “Najveći u najmanjemu”. U Mantovi je učio slikarstvo i ondje postao svećenik redovnik. God. 1524. boravio je na dvoru kralja Ludovika II. u Budimu, a zatim se vratio u Italiju. Ilustrirao je komentar Poslanica sv. Pavla i Mali časoslov Majke Božje te oslikao brojne biblijske prizore. U Austriji se pročuo prior augustinskog samostana u Rijeci Ivan Klobučarić (1545.- oko 1606.), jedan od najvrsnijih crtača i kartografa na području vlasti Habsburgovaca. Nacrtao je oko 500 skica predjela i veduta od Beča do Istre. Njegovi mlađi suvremenici su tri trsatska franjevca: Franjo Glavinić (1585.-1652.), Rafael Levaković (+1652.) i Serafin Schön (oko 1575.-1642.). Prvi je hrvatski, latinski i talijanski pisac, sav predan širenju katoličke obnove; drugi je, pak, tiskao u Rimu Glagoljski misal (1631.) i Časoslov rimski (1648.), usklađen s propisima Tridenskog sabora, a treći, rodom Švicarac, godinama je slikao na Trsatu ukrasivši klaustar trsatskog svetišta i samostansku blagovaonicu s veličanstvenom slikom Mistična večera. Riječanin Vinko Jelić ili Jeličić (1596.- oko 1636.), svećenik i kanonik, bio je izvanredan glazbenik i skladatelj, znan u zemljama srednje Europe. U njegovoj su ostavštini zbirna skladbena djela: Arion Primus, Arion secundus, Parnassia militia i dr. Sustavno su školovanje u Rijeci 1627. započeli isusovci; vodili su početnu školu i gimnaziju, a od 1725. također filozofsku školu i učilište moralnog bogoštovlja. Franjevci su na Trsatu još potkraj 17. st. otvorili učilište filozofije, a od 1706. do 1783. vodili su četverogodišnju bogoslovnu školu po fakultetskoj nastavnoj osnovi.

U političkom su se djelovanju isticali i svećenici s područja ove regije. U narodnom preporodu u Istri isticao se Mato Baštijan (1828.-1885.). Kanonik, povjesničar i prvi predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti Franjo Rački, rodom iz Fužina (1828.-1894.), bio je promicatelj ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, politički rastrganih u dva dijela Habsburške Monarhije. Vjekoslav Spinčić (1848.-1933.) je potkraj 19. st. utirao put ujedinjenju Istre s Hrvatskom. Upravljenosti Hrvata prema južnoslavenskoj državnoj zajednici dao je prilog riječki kapucin Bernardin Škrivanić (1855.-1932.) ali je daleko važnije njegovo djelovanje u razvijanju Hrvatskog katoličkog pokreta, svestranom buđenju katoličkog tiska i vjerskoj obnovi grada Rijeke. On je pokrenuo listove: Naša Gospa Lurdska (1908.-1920.), Quarnero na talijanskom jeziku, Almanah ili kalendar Gospe Lurdske (1911.-1915.), Obitelj (1911.) koja mijenja ime u Hrvatska obitelj (1912.-1914.), dnevnik Riječke novine (1912.-1914.). Osnovao je i izdavačko poduzeće “Kuća dobre štampe” (1910.). Za vrijeme talijanske okupacije Rijeke ta je ustanova prestala djelovati, a listovi prestali izlaziti.

Administratori, biskupi i nadbiskupi Riječke nad/biskupije

Sveta Stolica je uspostavila u Rijeci apostolsku administraturu 30. travnja 1920. godine i imenovala mons. Celsa Constantinija apostolskim administratorom. On je 22. srpnja 1921. imenovan naslovnim biskupom Hieropolitanae (usp. AAS 13, str. 383), a 9. je rujna 1922. razriješen službe administratora i premješten na službu apostolskog delegata u Kini. Na mjesto je riječkog administratora 17. rujna 1922. imenovan opat Izidor Sain OSB (usp. AAS 14, str. 551).

Samostalna je biskupija u Rijeci ustanovljena 25. travnja 1925. (usp. AAS 17, str. 519), aadministrator Izidor Sain je 21. lipnja 1926. imenovan prvim riječkim biskupom te je na toj službi ostao do smrti 28. siječnja 1932. godine.

Tršćanski je biskup mons. Carlo Mecchia imenovan 1. veljače 1932. administratorom Riječke biskupije, a za drugog je riječkog biskupa 12. studenog 1933. postavljen mons. Antonio Santin, koji je tu službu obnašao do imenovanja tršćanskim biskupom 16. svibnja 1938. godine.

Mons. Ugo Camozzo je imenovan trećim riječkim biskupom 10. kolovoza 1938. i ostao je na toj službi do odlaska iz Rijeke 3. kolovoza 1947. godine.

Nakon odlaska trećeg riječkog biskupa u Italiju, apostolskim je administratorom imenovanmons. Karlo Jamnik koji je tu službu obnašao do smrti 4. studenoga 1949. godine. Njega je u službi apostolskog administratora 12. studenoga 1949. naslijedio krčki biskup mons. Josip Srebrenić, za čije je uprave biskupija podijeljena na slovenski i hrvatski dio. Slovenski je dio upravno povjeren ljubljanskom nadbiskupu, a hrvatski je 20. studenoga 1951. na upravu dobio senjsko-modruški biskup mons. Viktor Burić.

Kad je 27. srpnja 1969., spajanjem Riječke i Senjsko-modruške ili Krbavske biskupije, ustanovljena Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija (usp. AAS 62, str. 199), biskupsko sjedište u Rijeci je postalo metropolitansko, a prvim je nadbiskupom metropolitom imenovanmons. Viktor Burić koji je na toj službi ostao do umirovljenja 18. travnja 1974. godine.

Mons. Josip Pavlišić, nadbiskup koadjutor, preuzeo je upravu nadbiskupije kao administrator 26. lipnja 1973., a službu nadbiskupa metropolita je obnašao od 18. travnja 1974. do umirovljenja 5. siječnja 1990. godine.

Mons. Anton Tamarut je imenovan nadbiskupom koadjutorom 4. prosinca 1987. godine, a službu je nadbiskupa metropolita obavljao od 5. siječnja 1990. do preminuća 28. lipnja 2000. U vrijeme njegove bolesti i liječenja, od 5. lipnja do 22. studenoga 1996. godine, Nadbiskupijom je upravljao kao apostolski administrator mons. Josip Bozanić, krčki biskup.

Bulom od 25. svibnja 2000. godine (usp. AAS 92, str. 619), Sveta Stolica je odvojila dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i na njemu uspostavila novu Gospićko-senjsku biskupiju, a drugi je dio preimenovala u Riječku nadbiskupiju. Dekret je proveden 25. srpnja 2000. godine. Od 29. lipnja do 16. prosinca 2000. godine Riječkom nadbiskupijom je upravljao dijecezanski upravitelj mons. Ivan Šporčić.

Mons. Ivan Devčić je imenovan nadbiskupom metropolitom nanovo oblikovane Riječke nadbiskupije 17. studenoga 2000., a upravu je preuzeo na dan biskupskog posvećenja 16. prosinca iste godine.

a) Riječka nadbiskupija je danas sveobuhvatno uređena mjesna Crkva koja koordinirano i sustavno provodi pastoralno služenje. Radi boljeg ostvarivanja te osnovne svrhe podijeljena je u sedam dekanata i devedeset župa. Pastoralno djelovanje na terenu podupiru Nadbiskupijski ordinarijat, kao i uredi za obitelj, katehezu i odnose s javnošću, nadbiskupijski mjesečnik “Zvona” i tjedne emisije na lokalnim radio postajama. Tu su i brojna povjerenstva koja promiču posebne vidove pastorala, kao i zbor savjetnika, prezbitersko vijeće, svećenička skupština i pastoralno vijeće koje se trenutno obnavlja. U izvođenje pastoralnog djela uključeno je na razne načine više od stotinu dijecezanskih i redovničkih svećenika, dvjestotinjak redovnica i preko osamdeset vjeroučitelja laika. U animiranju župnog pastorala posebnu ulogu imaju župna pastoralna vijeća koja postoje u svim župama. Pastoralnim djelatnicima i zainteresiranim vjernicima stoje na raspolaganju tri pastoralna centra: u Čabru i Dramlju za djecu i mlade te u Lovranu veliki pastoralni centar za duhovne vježbe, seminare i razne tečajeve.

b) Posebno je blagotvorna prisutnost brojnih redovničkih zajednica u životu i poslanju Nadbiskupije. Franjevci Provincije sv. Ćirila i Metoda, uz brigu za Svetište Gospe Trsatske koje je, zajedno s njihovim samostanom i novicijatom, žarište duhovnog života u Rijeci i cijeloj Nadbiskupiji, djeluju u župnom pastoralu, u pastoralu mladih i odraslih, a daju i jednog profesora na Teologiji u Rijeci. Oci kapucini vode župu Gospe Lurdske u središtu grada i službenici su sakramenta pomirenja kao i duhovni pomoćnici i vođe brojnim vjernicima koji navraćaju u tu mnogima omiljenu crkvu i samostan uz nju. Oci dominikanci su od svog dolaska u Rijeku poslije drugog svjetskog rata prisutni s jednim ili više profesora na Teologiji, a uz njihov su samostan i crkvu stasale generacije katoličkih intelektualaca. Oci salezijanci, uz pastoralni rad na trima velikim riječkim župama, bolnički pastoral i pastoral u Domu umirovljenika, vode i gimnaziju koja je po svojoj kvaliteti poznata i priznata u Rijeci i široj okolici. Franjevci Provincije sv. Jeronima upravljaju trima župama, a isusovci se, osim u župnom pastoralu, posebno ističu organiziranjem duhovnih vježba i raznih drugih tečajeva u svojoj kući u Opatiji.

Dragocjena je i nazočnost brojnih ženskih redovničkih zajednica. Rijeka se posebno diči svojom autohtonom redovničkom zajednicom, Družbom sestara Presvetog Srca Isusova, čije sestre djeluju na Teologiji u Rijeci, sudjeluju u župnom pastoralu i vode više dječjih vrtića i dva staračka doma, kao i Dom pastoralnih susreta u Lovranu te domaćinstvo u Nadbiskupskom domu, u Bogoslovnom sjemeništu i u Domu za umirovljene svećenike. Sestre sv. Vinka Paulskog, organizirane u svojoj riječkoj provinciji, danas djeluju u Kliničkom bolničkom centru, u župnom pastoralu, u nadbiskupijskom uredu za katehizaciju, u nadbiskupijskom Caritasu i u njegovu nadaleko poznatom Domu sv. Ana, koji pruža pribježište trudnicama, majkama i djeci u nevolji. Zapažen je i samozatajan rad sestara sv. Križa iz Đakova koje djeluju u župi sv. Ćirila i Metoda na Sušaku, u samostanu otaca franjevaca na Trsatu i u župi i kući otaca isusovaca u Opatiji. Tu je i nenametljiva, ali veoma živa prisutnost sestara Kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Pavelskog u Voloskom, Kćeri Božje ljubavi u Selcu, Kastvu i na Teologiji u Rijeci, Kćeri Marije Pomoćnice (uz ostalo vode Pastoralni centar u Čabru), Služavki Malog Isusa te članica Svjetovnog instituta Mala franjevačka obitelj. Dragocjen je doprinos mnogih sestara u izvođenju školskog vjeronauka i župne kateheze, u vođenju crkvenog pjevanja i uređenju bogoslužnog prostora.

c) Veliki je dar za Nadbiskupiju – Teologija u Rijeci, fakultetska ustanova na kojoj se, uz svećeničke kandidate, obrazuju i mnogi mladi vjernici laici, od kojih se očekuje da unesu novu svježinu u život i rad Riječke nadbiskupije i metropolije ne samo na području vjeronauka i katehizacije nego i u širem župnom pastoralu te posebno na kulturnoj, socijalnoj i političkoj razini. Riječka Teologija, ustanova Riječke metropolije i područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu ima svoj znanstveni teološki časopis, kao i kvalitetan profesorski zbor sastavljen od dijecezanskih svećenika, redovnika, redovnica i laika, a svojom je djelatnošću prisutan i izvan same Teologije.

Dakako, posebne nade Riječka nadbiskupija, zajedno s ostalim sufraganskim biskupijama, polaže u Bogoslovno sjemenište u Rijeci, gdje se odgajaju novi svećenici, toliko potrebni našim župama i vjernicima. Od 2003. godine nadalje riječko će se bogoslovno sjemenište s velikom zahvalnošću sjećati petodnevnog boravka Svetog Oca Ivana Pavla II. pod njegovim krovom, na što će trajno podsjećati i ime Bogoslovno sjemenište “Ivan Pavao II.” u Rijeci.

d) Svoju socijalnu djelatnost na institucionaliziran način Nadbiskupija obavlja posredstvom nadbiskupijskog Caritasa i župnih Caritasa. U sklopu Caritasa djeluju: Caritasov dom za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja “sv. Ana”, Obiteljsko savjetovalište te Mobilno savjetovalište “Žena u nevolji”, hospicij “Marija Kozulić” i druge ustanove. Izgradnjom Caritasova centra u Rijeci (Škurinje) nadbiskupijski Caritas dobio je uvjete za još sustavniji i plodonosniji rad i svjedočenje evanđeoske ljubavi prema najpotrebnijima.

Zaštitnik Rjeke je sv. Vid. U hrvatskom i u svim južnoslavenskim jezicima zove se Vid, latinski je Vitus, njemački Veit, češki Vit, poljski Wit, talijanski Vito ili Guido, francuski Guy. Slavimo ga 15. lipnja.

Rodio se kako se drži u mjestu Mazzara del Vallo na Siciliji, a kao progonjeni kršćanin bio je mučen, vjerojatno godine 304./305. pod carem Dioklecijanom.

Kult mu se počeo širiti oko godine 600. kad je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu.

Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza, a godine 836., dio tih relikvija bio je preseljen u opatiju Corvey.

Novi zamah njegova kulta širi se iz grada Praga u Češkoj, jer je car Henrik poklonio kosti jedne ruke sv. Vida českomu knezu svetom Većeslavu, godine 925., pa se ta slavna ruka uz druge relikvije sv. Vida čuva kao nacionalna svetinja u katedrali sv. Vida u Pragu. Kult sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje, gdje je – čini se – zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Svantovida, pa su stoga crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid, kao nekada i Svantovid, “sve vidi”. Samo su u Hrvatskoj nabrojene 123 crkve, posvećene sv. Vidu. Sv. Vid postao je i zaštitnikom Rijeke pa mu se crkva nalazi gotovo na najvišoj točki grada, a srednjevjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski “Rika svetoga Vida”, latinski “Terra Fluminis sancti Viti” i njemački “Sankt Veit am Pflaumb”. Stara srednjovjekovna legenda pripovijeda da je sv. Vid bio bačen pred gladne lavove i medvjede, ali ga oni nisu htjeli rastrgati. Bačen je u kotao vrele smole i rastopljena olova, ostao je netaknut. Konačno su ga usmrtili tako da su ga krvnici rastrgali na spravama za mučenje. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. On je postao i sadržajem najstarijeg riječkog gradskog grba.

U našim krajevima sv. Vid bio je zaštitnik očiju, čovječjeg vida, a to je bilo moguće samo kod govornika južnoslavenskih jezika, gdje sveti Vid “vidi”, gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy.

Nažalost danas vam više ne možemo pokazati najstariji poznati lik sv. Vida u gradu Rijeci. Bio je to crtež, iscrtan na onom starom riječkom zvonu iz XVI. stoljeća, koje bi se oglasilo svaki put kad je trebalo skupiti riječke gradske vijećnike na sjednicu. U II. svjetskom ratu zvono je bilo skriveno na groblju na Kozali, no tamo su ga riječki lopovi nanjušili, ukrali i pretopili u brodsku elisu.

Ali ako riječkog sv. Vida želite upoznati u njegovom najstarijem liku srećom do danas još sačuvana, pođite na trg pred crkvom sv. Jeronima. Evo ga tamo, uklesana godine 1509., na kamenom stupu za zastavu! Tamo je on fin i otmjen mladi gospodin. Jasno je da u ono vrijeme ne može biti drugo nego plemić i vitez koji nosi mučeničku palmu u jednoj, a svoj grad Rijeku u drugoj ruci.

Njega ne častimo samoga, nego u društvu sa sv. Modestom i svetom Krescenijom. A zašto? Dječaku Vidu, sinu imućnih poganskih roditelja, Modest je bio pedagog, kućni učitelj, a Modestova žena Krescenija bila mu je dojilja. Oboje su utjecali na mladog Vida da postane gorljivim kršćaninom.

roz 34 godine boravka u riječkom kapucinskom samostanu, kao sakristan crkve Gospe Lurdske i vratar na porti samostana, ostavio je neizbrisiv trag i u jednoj i u drugoj službi koje je svesrdno i revno obavljao. Siromasi bilo koje vrste, koji su dolazili ili kroz crkvu u sakristiju ili na vrata kapucinskog samostana, zbog bilo koje potrebe, uvijek su naišli na vedri i blagi lik fra Ante Tomičića i srce otvoreno za njih s puno razumijevanja i pomaganja u njihovim potrebama. Koliko znamo, mi braća kapucini koji smo se redali u življenju s njime u Rijeci, puni smo dojmova i radosti zbog njegovog odnosa prema siromasima i radosti da smo imali sreću živjeti s njime i izbliže ga promatrati u njegovim službama.
 
Nikada se nije čulo da bi se na nekog koji je tražio bilo kakvu pomoć i u bilo koje vrijeme, srdio ili vikao na te jadnike. Npr. nije nikome predbacivao da je došao u nezgodno vrijeme nego je svako vrijeme za njega bilo zgodno. I pričinjavalo mu je veliku radost ukoliko je mogao tim potrebitima pomoći, da im ublaži njihovu tešku situacije. To je činio jer je smatrao da pomažući njima pomaže Isusu Kristu. Stoga, nikoga od takvih nije legitimirao niti se interesirao za vjeru i naciju, nego je jednostavno htio olakšati im njihove probleme s time da ih nije smatrao „drugima“ niti „strancima“, nego im je otvarao srce da se osjete kao domaći i dobrodošli. On je pomagao i materijalno, živežnim namirnicama, a nekima kod kojih je osjetio potrebu pomagao je i financijski zagovarajući ih kod gvardijana samostana.
 
Uz mnoge primjere evo i jednog konkretnog po kojem se može reći da je kroz karitativno djelovanje otkrivao u sebi i pred ljudima i ekumensku dimenziju svoga djelovanja: Jedna srpska pravoslavna obitelj doselila je u Rijeku iz Pančeva. Troje djece, otac i majka, njih petero, a otac je jedini imao zaposlenje. Dva sina te obitelji bila su upisana i pohađala osnovnu školu s našim vjeroučenicima. Kada bi bilo vrijeme vjeronauka i nakon toga igrali nogomet na terasi ispred crkve, ta dvojica braće su stidljivo iz kuta promatrali vjeroučenike kako se igraju i vesele. Budući da je fra Antino srce i oko uvijek vidjelo sve što treba, tako je zapazio i ovu dvojicu braće koji su bili u vrlo skormnoj odjeći i obući. Pristupio je k njima i blago upitao zašto i oni ne igraju s ostalima? Zašto se sakrivaju? Tada su mu oni, kao dječarci ispričali svoje obiteljsko stanje o lošim materijalnim uvjetima života i da su oni pravoslavci. Fra Ante ih je tada uveo među vjeroučenike da se druže i igraju. Onda ih je pozivao svaki drugi dan da nešto pojedu, neke sendviče, i da neke namirnice ponesu doma. Nastojao je nabavljati im i odjeću i obuću. To je trajalo da njihova završetka osmog razreda kada se njihovo materijalno stanje popravilo. Ta dvojica braće su ga tako zavoljela i bila mu zahvalna da su ga nazivali drugim ocem. I sada kad je počeo proces za beatifikaciju sluge Božjega, pozvana su bila i ta dvojica braće koja su o fra Anti pred crkvenim sudištem dali doista krasno svjedočanstvo te su ga i pred sudištem imenovali svojim drugim ocem. Ta dvojica braće su završila visoke škole i danas imaju značajne službe te se s vremena na vrijeme interesiraju dokle je stigao proces za beatifikaciju.
 
Na kraju za slugu Božjega fra Antu Tomičića mogu reći da je u svome ljudskom, bratskom i karitativnom djelovanju bio živo utjelovljenje Isusove zapovijedi ljubavi koja glasi: „Što god učiniste jednome od mojih najmanjih, meni ste učinili!“ Fra Ante je ovaj Isusov zahtjev do u tančine u potpunosti izvršavao. Stoga se nadam i vjerujem da će oni mnogi siromasi i potrebni njegove pomoći izmoliti, a Bog svojom ljubavlju nagraditi ovoga čovjeka odanog Bogu i ljudima, da uskoro možemo na zemlji proslaviti njega kao blaženika.
 
Fra Stanko Dodig, vicepostulator

Više o riječkoj blaženici, utemeljiteljici Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, Mariji Krucifiksi Kozulić, možete pogledati na web stranicama Družbe klikom na ovu POVEZNICU.

Skip to content