Misa posvete ulja 2021.

Vrijeme molitve i bdijenja

Draga braćo i sestre!

1. U vremenu koje je neposredno prethodilo njegovoj muci i smrti na križu Isus je svoje učenike, dok je bio s njima u Getsemanskom vrtu, posebno pozivao na ustrajnost u molitvi i bdijenju. Znao je, naime, da oni ne mogu bez pomoći Božje podnijeti iskušenja koja će ih zadesiti kada on bude uhićen, bičevan i osuđen na smrt razapinjanjem. Zbog toga ih je upućivao da mole pomoć od Oca koji je na nebesima i da istovremeno budno paze kako ih đavao ne bi zaveo i u njihovo srce posijao nepovjerenje u Boga. Nakon što ih je tako poučio i upozorio, sam se udaljio od njih da bi za sebe, ali i za njih, molio Oca na nebesima: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 26, 39) No, oni nisu poslušali Učiteljev savjet neka mole da ne bi pali u napast, nego su odmah, čim se on od njih udaljio, pozaspali. Zbog toga ih je on opomenuo rekavši im: „Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast.“ (Mt 26, 40-41)
2. Prema evanđelistu Mateju, Isus se i po drugi put povukao da u osami razgovara sa svojim nebeskim Ocem i moli ga da ga, ako je moguće, čaša muke i smrti mine, dodajući opet: „Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 26, 39) Sve nam to govori o velikoj drami kroz koju je Isus prolazio u Getsemanskom vrtu, ali i o površnosti i nemarnosti učenika, koji bezbrižno spavaju dok im učitelja oblijeva krvavi znoj. A molio ih je: „Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.“ (Mt, 26, 38)
3. Taj poziv on upućuje i nama danas. No, kako mi danas možemo participirati u njegovoj muci i tjeskobi, kako možemo s njime moliti i tješiti ga, ako on više nije fizički među nama? Isus nam je sam dao odgovor kad je rekao: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40). To znači da on i nakon uskrsnuća trpi u svakom čovjeku jer se, uzevši našu ljudsku narav, poistovjetio ne samo s čovječanstvom u cjelini nego i sa svakim pojedinim čovjekom, posebno sa svakim trpećim. Vapaji siromaha, nevino osuđenih, bolesnih i umirućih, to su Isusovi vapaji i pozivi da budemo s njime i da mu pomognemo. Bdjeti i moliti s trpećim čovjekom, biti uz njega i pomagati mu bitan je dio našeg kršćanskog i svećeničkog poziva. Dok na taj način razmišljamo o Isusovu pozivu svojim učenicima u Getsemaniju, uviđamo da smo i mi često poput njih, da spavamo dok Isus u mnogima oko nas podnosi smrtne muke. Možemo stoga s pravom reći da biti Isusov učenik i sljedbenik znači biti onaj koji bdije i moli s Njemu Getsemaniju, nastojeći mu svjom ljubavlju ublažiti i olakšati boli koje podnosi u svojoj braći. Najdublji je korijen kršćanskog karitasa upravo u bdijenju s Gospodinom, koji ne prestaje trpjeti i umirati gdje god netko od nas njegove braće trpi i umire.
4. „Bdijte i molite da ne upadnete u napast“, rekao je Gospodin svojim prvim učenicima. Koje su to tipično svećeničke napasti? Zacijelo ćete se složiti da je jedna od najvećih napast kojoj smo kao svećenici izloženi nedovoljno uvažavanje naše pripadnosti prezbiteriju i zanemarivanje obveze poslušnosti koju smo prihvatili svećeničkim ređenjem. U naravi je našeg svećeničkog poslanja da ga ne možemo plodno i osmišljeno živjeti i ostvarivati sami za sebe nego samo u zajedništvu s biskupom i subraćom svećenicima. U Dekretu „Presbyterorum ordinis“ Drugog vatikanskog koncila o tome čitamo: „Svi svećenici, ređenjem uključeni u red prezbiterata, međusobno su povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, čijoj su službi pod vodstvom vlastitog biskupa dodijeljeni, sačinjavaju jedan prezbiterij. Premda su postavljeni na različite dužnosti, ipak izvršavaju jednu svećeničku službu za ljude“. (br. 8).  Svećenički je individualizam, dakle, neprihvatljiv zbog same naravi svećeništva. A  tu je još jedan razlog, naime, ljudi koji su Bogu previše važni i dragocjeni da bi ih on jednostavno prepuštao pastoralnim izborima ovisnim o osjećajima i idejama svećenika koji nije u zajedništvu i suradnji s biskupom i prezbiterijem.
5. Napast nepripadanja nikome. Činjenica je također da se, usporedo s osamljivanjem i samo-isključivanjem iz svećeničkog zajedništva, pojavljuje opasnost i nezdravog navezivanja na osobe i stvari. Razlog tomu je potreba za sigurnošću koju, ako smo izolirani iz svećeničkog zajedništva, pokušavamo postići sklapanjem nezdravih prijateljstava s laičkim osobama i pretjeranom ovisnošću o materijalnim dobrima. Da bismo se toj napasti mogli oduprijeti, potrebna nam je budnost duha kojom ćemo jasno vidjeti da nismo prepušteni sami sebi, da je Gospodin uvijek s nama kao naš najsigurniji oslonac, da su tu i braća u svećeništvu sa svojom ljubavlju i solidarnošću i, konačno, da postoji i dijecezanski sustav skrbi za svećenike i njihovo uzdržavanje.
6. Napast posesivnosti, koja nas vodi do toga da ljude vežemo uz sebe, umjesto uz Krista. Posesivnost nema ništa zajedničko s duhovnim i pastoralnim očinstvom kojim u srcu nosimo ljude koje nam je Gospodin povjerio. O tom duhovnom očinstvu sv. Pavao piše zajednici u Solunu: „Puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše, jer ste nam omiljeli“ (1 Sol, 2, 8). No, ljubav prema jednoj zajednici kod Pavla ne isključuje  ljubav prema cijeloj Crkvi. U tom smislu u Drugoj poslanici Korinćanima govori i o svojoj brizi „za sve crkve“ (2Kor 11, 28). Ista ga ljubav ne priječi odlučno ustati protiv nezdravih pojava u zajednici, pa na podjele u korintskoj zajednici ovako reagira: „Mislim to što svaki od vas govori: ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov’. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?“ (1Kor 1, 13).
7. Napast zavisti. Od nje, kojoj je grijehom ranjena ljudska narav veoma sklona, nismo pošteđeni ni mi svećenici. Štoviše, „invidia clericalis“ ušla je u svijest ljudi kao nešto što pripada našem svećeničkom staležu. Zavist nas priječi radovati se uspjehu i napretku subraće, ona nas sputava u suradnji s drugima, ona duboko truje i zagorčava naš svećenički život. Zato se protiv te napasti moramo tako odlučno boriti da je ugušimo u korijenu. Nauk sv. Pavla nam je u tom siguran putokaz: „Ja zasadih“, kaže on, „Apolon zali, ali Bog dade rasti… Jer Božji smo suradnici“ (1 Kor 3, 6 sl.). Kao što Gospodin ne želi, tako ne žele ni naši vjernici da mi, njihovi pastiri, budemo međusobno zavidni, nejedinstveni, da jedni o drugima ružno govorimo, da ne cijenimo ono što drugi čine. Bog nas želi vidjeti složne, želi nas vidjeti zajedno, žele da ljudi o nama mogu reći: „Gle, kako se ljube, kako se poštuju, kako se jedni drugima raduju i međusobno se pomažu!“
8. Napast karijerizma. Pozvani smo, draga braćo, također bdjeti da ne upadnemo u napast karijerizma koja naš svećenički život svodi na puku karijeru. Isus nije došao k nama ostvariti karijeru nego da, kako sam kaže, „služi i svoj život dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10, 45). I nama služenje evanđelju treba biti jedini razlog za prihvaćanje svećeništva. Ono što je rekao jedanaestorici kad se nakon uskrsnuća opraštao od njih, to govori i nama danas: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). To znači da je svećenik poglavito misionar.
9. Nismo, braćo, postali svećenici da bismo se dobro uhljebili, niti da bismo dobili ovu ili onu službu, ovu ili onu župu. Uvjeren sam da je jedina motivacija zbog koje je svaki od nas izabrao svećenički poziv, bila naviještati evanđelje, biti poslužitelj Božje riječi i Božjih otajstava. A sve je drugo sekundarno i predstavlja samo način ostvarenja onoga što je jedino bitno. A to je biti u službi naviještanja Radosne vijesti. Svećeniku kojemu je to jedini prioritet  bit će,  više-manje, svejedno je li župnik ili kapelan, profesor ili nešto drugo, jer svaku službu gleda i promatra samo kao vid ostvarenja svoga temeljnog poslanja. U tom će smislu znati prihvaćati promaknuća na odgovornije službe, ali i napuštati ih bez protivljenja kada za to postoje opravdani razlozi.

 

10. Kao svaki vjernik, tako i svećenik mora računati s time da bi ga Gospodin mogao iznenada pozvati k sebi. Iskustvo pokazuje da iznenadne smrti svećenika nisu rijetkost, ali i da ih mnogi, barem što se tiče vanjskih stvari, npr. oporuke i sl., dočekuju nespremni. Uvijek smo u napasti misliti da se iznenadni odlasci iz ovoga svijeta događaju drugima, a ne meni. A to je velika samoobmana. Zato je važno ne prijeći lakomisleno preko Isusove opomene: „Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“ Naravno, kao svećenici pozvani smo i druge poticati na budnost. Živimo u vremenu u kojemu se narod, koji nam je kao duhovnim pastirima povjeren, nalazi pod sve većim utjecajem raznih ‘sedativa’, kao što su: zabava, površni i lakomisleni način života, zaokupljenost stjecajem materijalnih dobara, imperativ konzumiranja itd. Zbog toga u ovo vrijeme naša briga za našu osobno duhovnu budnost, kao i za budnost ljudi koji su nam kao duhovnim pastirima povjereni, mora biti naš prioritet.

 

 

11. Želio bih na kraju dodati da budnost nije nikakav negativan stav, koliko god nam se to možda činilo. Cilj budnosti nije u prvom redu izbjeći napasti i opasnosti nego briga za službu koja nam je povjerena. Budnost treba biti izraz naše brige za očuvanje istine, dostojanstva i ljepote našeg svećeništva. U tom smislu zahvaljujem svima koji se svakodnevno trude sačuvati čistim lik svećenika u našoj Crkvi i društvu. Neka vam ova razmišljanja budu poticaj da u tome i nadalje ustrajete, unatoč svim poteškoćama i osporavanjima, kušnjama i zamkama. Krist uskrsnuli neka vam bude u vašem kršćanskom i svećeničkom životu pomoćnik i nadahnuće. Amen.