2. nedjelja došašća, 2021.

Liturgija druge nedjelje došašća poziva nas da se aktivno uključimo u pripravu Kristovog dolaska kako bi se i u naše vrijeme mogao dogoditi Kristov dolazak, a s tim i dovršiti ona preobrazba svijeta koju je prorok Izaija navijestio, dobro djelo koje je Bog u nama otpočeo i za koje nas je Ivan Krstitelj pripravio.

Često smo skloni misliti da je zadaća preobrazbe svijeta o kojoj govori prorok Izaija u prvom današnjem čitanju povjerena drugima, odnosno da su drugi, veliki i moćni, carevi i predsjednici, upravitelji i premijeri, tetrarsi i saborski zastupnici, veliki svećenici i biskupi, pozvani poravnavati staze krivih životnih putova kojima mnogi i danas hode, uklanjati brda nepravde i ispunjavati rupa nezainteresiranosti.

Ivan Krstitelj, čije povijesno pojavljivanje u današnjem evanđeoskom ulomku evanđelist Luka uklapa u kontekst velikih i moćnih, a koji sam ne spada u tu skupinu, nas svojom osebujnom osobnošću i onim što govori želi upozoriti na to nije tako, nego da je to i naš osobni zadatak.

Na istom tragu je i sv. Pavao koji u ulomku iz Poslanice Filipljanima koji nam je danas ponuđen o preobrazi svijeta piše kao o dobrom djelu koji je Bog u nama otpočeo i koje će dovršiti do dana Isusa Krista, odnosno do onog ponovnog Kristovog dolaska koji u nadi čekamo.

Preobrazbu svijeta, bolje društvo i Crkva, neće, dakle, i ne mogu biti ostvareni od velikih i moćnih, nego od nas, svakog od nas. To najbolje svjedoči i primjer pape Franje koji često, koliko god da to čudno zvuči, u Crkvi, ali i u svijetu, poput Izaije ili Ivana Krstitelja ostaje glas vapijućeg u pustinji svijeta i vremena u kojemu živimo, nastojeći potaknuti najprije nas kršćane na obraćenje, kako bi mogao obnoviti Crkvu, ali i našim obraćenjem potaknuti bratstvo među ljudima na svim razinama, a s njim i obnovu svijeta i njegovih sebičnih struktura kojima je stalo više do profita nego li do čovjeka.

Veliki i moćni, uključujući papu, mogu biti, a on i jest, poticaj preobrazbe svijeta. Nažalost, veliki i moćni mogu biti, a često i jesu, kočnica bilo kakve preobrazbe. Svejedno, jesu li poticaj ili kočnica, istinske preobrazbe, boljeg društva i Crkve, one koja više odgovara Kristovoj zamisli i poslanju koje nam je povjerio u svijetu, nema i ne može biti bez naše osobne preobrazbe. Nju Ivan Krstitelj, a nakon njega će to učiniti i Isus, pretvara u poziv na obraćenje. Svaka se, dakle, preobrazba svijeta, svaka obnova društva i Crkve, temelji na obraćenju, na promjeni pojedinaca, nas koji im činimo dio, kojima je povjeren ovaj svijet i dio smo društvene i crkvene zajednice. Kao takvi, svaki dan ponovo, a osobito u ovom vremenu došašća koje nas podsjeća na prolaznost svijeta koji poznajemo i u nadi usmjerava prema onom neprolaznom svijetu, trebamo raditi na svom obraćenju, popunjavajući doline vlastite slabosti, snižavajući gore i brežuljke vlastitog egoizma, oholosti i samodostatnosti, izravnavajući sve ono što je krivo i izglađujući ono što je hrapavo u našem odnosu prema Bogu, bližnjemu, sebi, ali i stvorenoj stvarnosti, kako bismo mogli porasti u ljubavi.

Kad se to dogodi, kad se osobno obratimo, svijet, društvo i Crkva možda još uvijek neće biti preobraženi, ali će biti bolji. Bit ćemo, poput Ivana Krstitelja, poticaj i drugima kako bi i oni krenuli tim putem, a tim i začetnici preobrazbe na koju nas poziva ova druga nedjelja došašća, one preobrazba koju za svoj svijet, društvo, za svoju Crkvu, želimo već sada, o ovom Božiću, a kojoj se konačno nadamo „za dan Kristov … na slavu i hvalu Božju.“