16. nedjelja kroz godinu

Jedna od najznačajnijih Božjih karakteristika, na kojoj se temelji cijela povijest spasenja koja je svoj vrhunac imala u Isusu, je Božje suosjećanje. Naš kršćanski Bog je suosjećajan Bog. To je i Isusova karakteristika. Ona je jedan od dokaza, puno važniji od čuda koja je učinio, da je on obećani Mesija o kojemu su govorili proroci. U današnjem evanđeoskom ulomku ta se Isusova, odnosno Božja karakteristika suosjećajnosti, može primijetiti u Isusovoj zabrinutosti za apostole, za njihov odmor i zdravlje, njihovu pripravljenost za poslanje, njihovu potrebu da budu s njim, da budu na osami. Još više ona dolazi do izražaja u njegovom sažaljenju nad mnoštvom koje ga je tražilo, ljudima koji su ga trebali, osobama kojima je trebao pastir jer su, kaže Isus, „kao ovce bez pastira“. Zbog njih će Isus čak i apostole, i zasluženi odmor, i osamu koja im je nužna za poslanje, i ono da budu s njim, staviti u drugi plan.

Želi li Crkva nastaviti poslanje koje joj je Isus dao i Crkva mora biti suosjećajna. Mi kršćani trebamo biti suosjećajni. Na to nas poziva današnji evanđeoski ulomak. Trebamo se odmoriti, trebamo biti s Isusom na osami, što, na primjer, danas može značiti nedjeljnu euharistiju, ali ne smijemo zanemariti ljude i njihovu potrebu, ne smije nam se dogoditi da nemamo suosjećanja, da nam nije stalo do drugih i njihovih potreba, da nas se ne tiče mnoštvo, ma što to danas značilo, više čak i od onog našeg biti na osami s Isusom.  Samo onaj tko suosjeća može razumjeti Boga koji suosjeća i koji nam se kroz cijelu povijest spasenja, a osobito u Isusu iz Nazareta, objavio kao suosjećajan Bog.

Današnje evanđelje je stoga poziv da u svojim okolnostima i svatko od nas na svoj način, sa suosjećanjem za braću i sestre, za sve ljude koji su i danas često kao ovce bez pastira, usvojimo Isusov način ponašanja. Nije to lako. Svatko od nas bi mogao izdvojiti neki primjer koji to pokazuje. Ali, želimo li nastaviti Kristovo poslanje i svoje vrijeme uključiti u povijest spasenja, nemamo alternative. Moramo se, kao Crkva i kao kršćani, upustiti u taj izazov. I s Isusovim, s Božjim suosjećanjem, primiti braću i sestre, dapače poći k njima, i poučavati ih u mnogočemu, poučavati ih evanđelju, govoriti im o Bogu i Božjem suosjećanju u koje su i oni uključeni. I pokazati im ga vlastitim primjerom.

U duhu ovih misli danas imam osobito potrebu pozvati nas na suosjećanje sa žrtvama katastrofalnih poplava u dijelovima Njemačke, Francuske, Švicarske, Luksemburga i Nizozemske, kao i pogođenih dijelova naše domovine. Ne možemo, nažalost, promijeniti njihovu situaciju. Ali možemo im biti blizu molitvom Bogu da im on u ovim teškim trenucima bude blizu svojom ljubavlju i svojim suosjećanjem, onako kako je to učinio i s onim silnim svijetom koji ga je pratio i kojemu se „ sažali … jer bijahu kao ovce bez pastira.“