15. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

Isus „doziva dvanaestoricu te ih poče slati“. Ovo „poče“ znači da su oni samo prvi. Poslanje naviještanja evanđelja, a ovdje je riječ o tom poslanju, se ne iscrpljuje u dvanaestorici. Ni u onoj sedamdesetdvojici koju će Isus poslati kasnije. To poslanje nije rezervirano samo za jednu određenu skupinu vjernike. To je poslanje svih vjernika. Svi koji su upoznali Isusa Krista i osjećaju se zbog toga blagoslovljeni, ali i svjesni da je to dar koji ničim nisu zaslužili, trebaju se osjećati poslani drugima. To je unutarnja potreba da se dar poznanstva s Isusom, dar radosne vijesti – evanđelja, podijeli s drugima. Ako ne osjećamo u sebi to poslanje, ako nemamo potrebu da o Isusu govorimo drugima, da navješćujemo njegovo evanđelje, onda nešto nije u redu s našom odnosom s Isusom.

Isus šalje dvanaestoricu „dva po dva“. Ni mi nismo poslani sami. I mi smo poslani s drugima, „dva po dva“. Poslani smo u dvoje. Nije poslanje „dva po dva“ ili u dvoje zato da bismo jedni drugima činili društvo, iako ni to samo po sebi nije loše. Biti u dvoje znači i međusobno se pomagati. Poslanje u dvoje je zato što je kršćanstvo u svojoj biti religija zajedništva. I može se živjeti i dijeliti samo u zajednici. A za postojanje zajednice nužno je barem dvoje. Zato griješe oni koji kažu „Krist da, Crkve ne“. Gdje nema Crkve, nema ni Krista! Evangelizacija nikad nije djelo pojedinca – koliko god da je netko sposoban – nego je uvijek djelo zajednice, Crkve. I živi se u zajednici, Crkvi.

Isus šalje dvanaestoricu „na put“. I bez ičega. Da budu s drugima. Ne smijemo čekati da nam netko dođe. I ne smijemo se pouzdavati u ljudska sredstva. Umjesto toga trebamo „izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrost poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja (EG, 20). To je poslanje biti „Crkva koja ‘izlazi’“ (EG, 24). Isus nas šalje svima u njihove, ali i naše gradove, naše i njihove kuće, prostor i vrijeme u kojemu ljudi žive i mi živimo s drugim ljudima. Ovo poslanje izlaska, „na put“, da bi došli svima,  je poslanje koje se treba i može vršiti bez bilo kakve ovozemaljske navezanosti. Zato danas onom kruhu, torbi i novcu, a na svoj način i štapu koji je bio oružje siromaha i ostavljanje kojeg znači poziv na mirotvornost, trebamo dodati sve ono što nas dijelili od drugih i našeg kršćanskog poslanja – na jednom drugome mjestu Isus spominje oca i majku, braću i sestre – kako  bismo bili potpuno slobodni prenositi evanđeoske vrijednosti.

I oni su krenuli. I propovijedali su obraćenje. I izgonili zloduhe. I ozdravljali mnoge. I za njima su krenuli drugi. I tako kroz cijelu povijest, sve do nas. Danas je to moje i tvoje poslanje, naše poslanje.  Potrebno je samo krenuti. Bez straha. I s pouzdanjem. U ime Isusovo.