12. nedjelja kroz godinu (B), 2021.

Umjesto vlastitog komentara na evanđeoski ulomak iz Markovog evanđelja koji nam je ponuđen u Dvanaestoj nedjelji kroz godinu, danas za naše promišljanje želim ponovo ponuditi još uvijek vrlo aktualan komentar ovoga ulomka koji nam je na praznom Trgu sv. Petra na Veliki petak prošle godine ponudio papa Franjo, a iz kojega, čini se, nažalost još ništa nismo naučili: Homilija pape Franje

Izdvajam samo jednu misao sa željom da u njoj pronađemo poticaj za veću vjeru, čvršću nadu i savršeniju ljubav dok se u zajedničkoj lađi Crkve i svijeta borimo sa žestokim olujama i valovima i prolazimo kroz kušnju pomisli da smo sami, da nas je i Bog napustio:

„Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.“