Poput sv. Josipa i dalje sanjati velike stvari jer je s Bogom sve moguće
Riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije Mate Uzinić na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka, proslavio je 10. obljetnicu biskupstva. Pontifikalno slavlje u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku ,gdje je mons. Uzinić i zaređen za biskupa, predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, a nakon mise upriličen je prigodni program kojim se željelo skromno obilježiti desetljeće službe mons. Uzinića u Dubrovačkoj biskupiji i zahvaliti mu za sve ono što je činio za vjernike ali i za sve ljude ove drevne biskupije. Za uspomenu mons. Uziniću je darovan kip sv. Josipa.
Mons. Lingua čestitao je mons. Uziniću godišnjicu biskupskog ređenja obećavši svoje molitve te je spomenuo kako je sv. Josip prije 150 godina proglašen zaštitnikom Crkve, a prije više od 300 godina i zaštitnikom Hrvatske. „Ovdje u Dubrovniku slavimo i petstotu obljetnicu odluke Dubrovačke Republike da se svetog Josipa slavi kao državni blagdan“, dodao je te poželio mons. Uziniću da ga sv. Josip, u ovoj njemu posvećenoj godini, uvijek štiti, prati i čuva.
U propovijedi je kazao kako papa Franjo danas proglašava godinu „Obitelj Amoris Laetitia“ – „Obitelj radost ljubavi”, što je povezano s 5. godinom od objavljivanja apostolske pobudnice Amoris Laetitia o ljepoti i radosti obiteljske ljubavi. Ta godina završit će 26. lipnja 2022. godine prilikom X. Svjetskog susreta obitelji zajedno sa Svetim Ocem u Rimu. Govoreći o Godini obitelji mons. Lingua je rekao kako je iskustvo pandemije istaknulo središnju ulogu obitelji kao kućne Crkve i važnost povezanosti u zajednici između obitelji koje od Crkve tvore jednu „obitelj od mnogih obitelji“, kako kaže apostolska pobudnica „Amoris Laetitia“ (AL 87). Naveo je četiri glavna cilja ove godine posvećene obitelji, a to su: širiti sadržaj pobudnice „Amoris Laetitiae“- „Radost ljubavi”, „kako bi ljudi iskusili da je Evanđelje obitelji radost koja ispunjava srce i čitav život“ (AL 200).; navijestiti da je sakrament ženidbe dar i, prema tome, poziv; promicati kršćanske obitelji da budu aktivni subjekt obiteljskog pastorala; oblikovati kod mladih ljudi, po inicijativama posvećenima njima, svijest o važnosti formacije o ljubavi i darivanju samih sebe te uključiti sve članove obitelji: supružnike, djecu, mlade, starije osobe u izgradnju obitelji koja bi bila uistinu svjetlo ovome svijetu (AL 66).
„Draga braćo i sestre, zamolimo svetog Josipa, ponizna Marijina zaručnika, Isusova poočima, da nam pomogne u postizanju ovih ciljeva“, kazao je mons. Lingua dodavši kako je sv. Ivan Pavao II. označio sv. Josipa kao „Čuvara Otkupitelja“. „Josip zna što znači čuvati obitelj i život, od početka do kraja. Njemu povjeravamo proslave koje će se održati tijekom ove godine.“ Sagledavajući lik sv. Josipa apostolski nuncij izdvojio je jednu veliku dramu iz Josipovog života koja je pokazala kakav je zapravo sv. Josip, a što se možda često ne uočava. Pobožnost svetom Josipu vrlo je snažna i raširena u Crkvi, ustvrdio je mons. Lingua te naveo kako se mnoge redovničke zajednice nose njegovo ime ili se njime nadahnjuju. I sam se mogu pohvaliti da među svojim „zaštitnicima“ imam u raju dvije tete, očeve sestre, koje su pripadale zajednici „Sestara svetog Josipa“, podijelio je detalj iz svog života. Lik svetog Josipa susreće se u mnogim crkvama i u mnogim domovima, dodao je, svi ga dobro znaju, štuju i vole. Skrenuo je zatim pozornost na taj događaj iz Josipovog života rekavši kako možda „nismo uvijek svjesni duboke drame koju je on proživljavao“. Riječ je o vremenu, satima ili danima, ne zna se koliko je to trajalo, kada je Josip s velikim iznenađenjem saznao da Marija očekuje dijete pa do sna u kojem mu se objavio anđeo kako bi ga umirio riječima: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (Mt 1,20). „Iako je to kratko trajalo, za Josipa je to morao biti strašan trenutak: Josip je u prvi tren pomislio da ga je Marija iznevjerila!“, kazao je mons. Lingua. Razmišljajući dalje o toj drami koju je, prema evanđelju, sv. Josip prolazio propovjednik je istaknuo tri njezina aspekta: Josip izdan, Josip pravednik, Josip sanjar.
O Josipu koji je doživio da je izdan, propovjednik je kazao: „Znamo da Marija ni na koji način nije iznevjerila Josipa. Međutim, on je i te kako iskusio što znači biti iznevjeren. Neko vrijeme, sve dok mu se anđeo nije pojavio u snu, imao je osjećaj da je prevaren, i to ne od bilo koga, već da ga je prevarila osoba koja mu je najdraža, koju poštuje i voli više od svih koje je ikada upoznao. Josip je imao osjećaj da ga je prevarila upravo Marija, djevojka koju je smatrao najsvetijom, najčistijom, najvjernijom djevojkom u Izraelu.“
Ne zna se kako je Josip saznao da Marija očekuje dijete, vjerojatno mu je to Marija sama rekla, ispričavši mu da joj se ukazao anđeo. Ali kako je Josip mogao vjerovati u ukazanje anđela?, upitao se propovjednik. Prije nego što se anđeo i njemu objavio u snu, Josip je mislio da je prevaren, tako da je „naumio da je potajice otpusti“ (Mt 1,19). Mons. Lingua je objasnio da je Zakon u ovakvim slučajevima dozvoljavao muškarcu da prijavi svoju zaručnicu ili suprugu te je tako ponizi u javnosti. Čak je dopuštao i da je se kamenuje.Što bi se dogodilo da je Josip Mariju potajno otpustio?, misao je o kojoj je nastavio razmišljati apostolski nuncij. Marija bi i dalje bila trudna, rodila bi, ali što bi ljudi mislili? Nazaret je bio malo mjesto, svi su se poznavali. Svi su znali da je Josip bio jedini mladić koji se približio Mariji. Njihove zaruke su bile javne. Ljudi bi dakle mislili, ako je nije javno prijavio, već potajno otpustio, da je to učinio nakon što je s njime ostala trudna!
„Ali Josip, unatoč tome što je iskusio bol izdaje i mislio da je prevaren – zasigurno nije mogao pomisliti na intervenciju Duha Svetoga – nije želio nauditi Mariji. Bio je spreman na sebe preuzeti sramotu i da ga svi smatraju odgovornim za napuštanje zaručnice bez prihvaćanja odgovornosti očinstva. On, koji se osjećao prevarenim, bio je spreman postati izdajnikom, neodgovornim čovjekom, samo da ne bi optužio Mariju!“, ustvrdio je propovjednik. Josipu je bilo dovoljno znati da je „pravedan“ pred Bogom, nije se brinuo o tome što bi ljudi mogli misliti!
Apostolski nuncij je potom ispričao primjer kako je prošle godine, za vrijeme duhovnih vježbi, upoznao jednog biskupa koji mu je rekao da je kod svećeničkog ređenja donio odluku kako se nikada neće braniti od kritika. Nije važno ono što ljudi misle, rekao je. Bog sve vidi u tajnosti i on će nam suditi. „Josip je znao da je pravedan pred Bogom, njegova mu savjest nije ništa predbacivala i nije se bojao suočiti s kritikama ljudi. Kakva pouka za nas koji se više brinemo o onome što ljudi govore, dobrom glasu, nego o onome što Bog misli o nama, kakvi uistinu jesmo“, zaključio je promišljanje o Josipu koji je Josipu i njegovom doživljaju da je izdan.
Zatim je apostolski nuncij govorio o Josipu kao pravedniku. Evanđelist opisuje Josipa kao pravednog: „Josip muž njezin pravedan“ (Mt 1,19). Da je bio pravedan, morao je primijeniti odredbe zakona, odnosno prijaviti Mariju. No, Josipova pravednost nije birokratska, zakonska. Ona nije jednostavno obdržavanje zakona, poštivanje pravila. Njegova je pravednost uvjetovana milosrđem. „Pravednost, ako nije prožeta milosrđem, može postati osveta i stvoriti novu mržnju. S druge strane, milosrđe, ako nije praćeno pravdom, može postati slobodnjaštvo koje dovodi do anarhije, do kaosa“, kazao je propovjednik i dodao: „Nedavno sam pročitao da ako pravda nije praćena milosrđem ona može poštivati jednakost, ali ne i bratstvo. To mi se svidjelo.“
Josip je bio pravedan jer nije htio nikoga povrijediti, pa niti onu koja ga je – prema onome što je mogao znati – dovela u tešku situaciju, zaključio je te istaknuo kakva je to lekcija koju nam daje Josip. „Kakvu li nam samo lekciju daje Josip! On je živio ono što je govorio sveti papa Ivan Pavao II.: ‘Nema mira bez pravde, nema pravde bez oproštenja.“ Josip sanjar je bio treći aspekt lika sv. Josipa o kojem je propovjednik govori. Kako bi se riješila drama koju je Josip u sebi proživljavao, pojavio se anđeo Gospodnji, u snu. Josip je tada ponovno pronašao unutarnji mir. Josip „pronalazi mir jer ‘vjeruje’ anđelovim riječima. Nije imao opipljive dokaze, nije mogao napraviti test očinstva kako bi se utvrdilo tko je otac djeteta. Vjeruje anđelu i uzima k sebi Mariju. Kakvo li je olakšanje morao biti taj san za njega! Bio je to izvanredan san. Sličniji ukazanju nego običnom snu. Josip nam govori da se ne moramo bojati snova, pa ni onih koje sanjamo otvorenih očiju!“ kazao je nuncij.
Napomenuo je i kako papa Franjo jako voli riječ „sanjati“ i često je upotrebljava te pročitao papine riječi kojima je pozvao mlade Kubance da sanjaju, a čemu je i sam bio nazočan. Papa je to izrekao spontano, s njmeu svojstvenom snagom i žarom. „Jedan latinoamerički pisac rekao je da mi ljudi imamo dva oka, jedno tjelesno i drugo stakleno. Tjelesnim okom vidimo ono što gledamo. Staklenim okom vidimo ono o čemu sanjamo. Lijepo, zar ne? (…) Mladić koji nije u stanju sanjati ograđen je i zatvoren u samoga sebe… (…) Sanjaj da svijet s tobom može biti drugačiji. Sanjaj da ako budeš dao sve od sebe, pomoći ćeš da ovaj svijet bude drugačiji. Ne zaboravite to, sanjajte. Ponekad se date zanijeti i sanjate previše, i život vam zapriječi put vaših snova Nije važno, sanjajte. I ispričajte svoje snove. Pričajte, govorite o velikim stvarima koje želite, jer što je veća vaša sposobnost sanjanja (…) to ste veći dio puta prošli. Stoga, prije svega sanjajte “ (Havana, 20. rujna 2015.). „Poželimo si takve snove, snove otvorenih očiju“, istaknuo je apostolski nuncij. „Sanjati, često znači slušati onaj unutarnji glas koji se može usporediti sa snom, a koji nam govori da činimo dobro, da se ne zadovoljavamo malim stvarima. Sanjati velike stvari jer je s Bogom sve moguće!“
Na kraju se ponovno obratio slavljeniku, nadbiskupu Uziniću: „Dragi monsinjore Mato, kada ste prije 10 godina bili posvećeni za biskupa ove biskupije, imali ste puno snova. Neki su se ostvarili, drugi su pak ostali u ladici i prepustili ste ih onima koji će doći na Vaše mjesto, a neke ste odnijeli sa sobom u Rijeku. Želimo Vam da ih tamo djelotvorno ostvarite.“
Zahvalio mu je na svemu što je učinio u Dubrovniku, „na mnogim suzama koje ste otrli, na mudrosti koju ste pokazali, na odnosima koje ste izgradili i to ne samo među katoličkim vjernicima, već i šire, kao Pastir na odlasku koji osjeća odgovornost da ostvari molitvu, ili bolje rečeno, Isusov san: Da svi budu jedno.“ Poželio je mons. Uziniću da mu sveti Josip pomogne, ali i neka pomogne svakome od nas, mladima, odraslima i starijima da pod njegovom zaštitom trajno sanjamo o boljem svijetu.
Mons. Lingua je ustvrdio kako pobožnost svetom Josipu u Hrvatskoj sve više raste što dokazuju sve brojnija hodočašća u njegovo središnje svetište u Karlovcu. „Mislim da nije slučajno, što ste vi ovdje u Dubrovniku, prije dvije godine, kako mi je rečeno, započeli i nadalje nastavljate danonoćno klanjanje upravo u crkvi svetog Josipa blizu Straduna. Tako Vas uz Isusa u Sakramentu dočekuje i sveti Josip u svojoj starodrevnoj crkvi.“
„Da se poslužim riječima pape Franje: Ne dopustimo da nas svlada pesimizam, ne dopustimo da nam se oduzme nada“, poručio je propovjednik na kraju. „I na kraju neka nam sv. Josip , zaštitnik Hrvatske, kojem je posvećena ova godina pomogne da s ljubavlju i otvorena srca kao dar od Boga primimo novoga Pastira ove Biskupije koji će doći kao Božji dar i s kojim ćemo nastaviti sanjati Božje snove.“
Nakon mise uslijedio je program kojim su predstavnici svećenika, osoba posvećenog života i raznih generacija vjernika Dubrovačke biskupije izrazili zahvalnost mons. Uziniću.
Angelina Tadić
Fotografije: Tea Kuzek