Posljednji ispraćaj dr. Đure Puškarića

 

Svećenik Riječke nadbiskupije dr. Đuro Puškarić pokopan je 7. kolovoza u svojoj rodnoj Slavoniji, u Vođincima. Sprovodni obred predvodio je župnik Ante Šiško, misu zadušnicu vlč. Vinko Delinac, rodom iz Vođinaca, a pokojnika je ispratila najbliža rodbina, prijatelji i mještani. U propovijedi je o njemu govorio ovogodišnji mladomisnik Sisačke biskupije vlč. Ivan Ćorić kojemu je mjesec dana ranije pokojnik propovijedao na mladoj misi. Prije no što je tijelo pokojnika stiglo iz Rijeke u Vođince, od pokojnika su se oprostili i mještani Vrbovskog čiji je bio počasni građanin.

Preminuo je na dan Gospe Snježne i Domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza u KBC-u Sušak u Rijeci, u 75. godini života i 49. godini svećeništva. Boraveći u Svećeničkom domu u Rijeci posljednjih nekoliko godina strpljivo je podnosio bolesti srca i dijabetesa koje su mu otežavale kretanje i životne uvjete. U svojih je 49 godina svećeništva duhovno i materijalno pomogao brojnima, posebno svećeničkim kandidatima i studentima koje je usmjeravao primjerom i savjetom. Značajni su njegovi poticaji i vjernicima laicima koje je upućivao na udruženo djelovanje i na aktivno svjedočenje vjere u Crkvi i društvu. Mnogo je ljudi prošlo kroz njegovu kuću, kako je u šali znao reći, i svima je nastojao pomoći, usmjeriti ih i omogućiti im da ostvare ono što žele te bi objašnjavajući zašto to čini, govorio „bojim se grijeha propusta“. Posvjedočio je to u propovijedi i vlč. Ivan Ćorić, mladomisnik koji je studentske dane u Rijeci živio s njim u župnom stanu u Rukavcu i koji je potvrdio da je pokojnik najzaslužniji za ostvarenje njegova svećeničkog poziva. „Bio je iskren, istinoljubiv i tvrdoglav, zbog toga je mnogima bio trn u oku. Ali bio je to jer je bio Božji“, rekao je vlč. Ćorić.

Dr. Đuro Puškarić rođen je 1945. godine u Vođincima. Nakon završene osnovne škole i sjemeništa, upisao je kao stipendist filozofsko- teološki studij na Sveučilištu u Beču. Nakon dvije godine studij nastavlja u Rimu gdje je završio teologiju. Za svećenika Beogradske nadbiskupije zaređen je 1971. godine u župnoj crkvi Kraljice Svete Krunice u Vođincima. Nakon ređenja odlazi na kratku pastoralnu praksu u Smederevo, a potom opet na studij u Rim, gdje je na Patrističkom institutu „Augustinianum“ Lateranskog sveučilišta doktorirao 1977. godine. Do 1980. boravio je u njemačkoj biskupiji Augsburg, a zatim je 1. studenog 1980. godine inkardiniran u tadašnju Riječko-senjsku nadbiskupiju.

Deset godina bio je župnik u Vrbovskom, dvije godine u Ogulinu, a od 1992. u Rukavcu do umirovljenja 2016. godine, kada je preselio u Svećenički dom. Nekoliko je godina uz župu Rukavac upravljao i župama Veprinac i Ičići. Svugdje gdje je službovao obnavljao je crkve i crkvene objekte. Kuću Ive Robića u Ičićima preuredio je, po želji pokojnika, u sakralni objekt u kojemu se slave mise. Mještani Vrbovskog 2009. godine imenovali su ga počasnim građaninom, a mještani Veprinca pamte ugledne goste i bogat program proslave 500. obljetnice Veprinačkog zakonika 2007. godine, za što je najzaslužniji bio njihov tadašnji župnik.

Uz župničku službu tijekom 36 godina svećeničkog djelovanja u Riječkoj nadbiskupiji bio je i dekan, član prezbiterskog vijeća, član zbora savjetnika, ravnatelj nadbiskupijskog Caritasa te povjerenik za katoličke laičke udruge i pokrete. Upravo je u jačanju svijesti katoličkog laikata bio najaktivniji te je puno učinio po pitanju udruženog djelovanja laika u Crkvi i društvu. Bio je duhovnik i jedan od osnivača Udruge hrvatskih katoličkih muževa 2000. godine, koja je u desetak godina djelovanja, kao članica međunarodnog udruženja Unum Omnes pokrenula i realizirala brojne kulturne i društvene projekte. Bio je aktivan i u nadbiskupijskom mjesečniku Zvona, dugogodišnji kolumnist i član uredništva.

Kao povjerenik za laičke udruge bio je pokretač i voditelj projekta dodjeljivanja Medalje zahvalnosti sv. Vida zaslužnim vjernicima laicima o blagdanu zaštitnika Riječke nadbiskupije. Medalju zahvalnosti ustanovio je riječki nadbiskup Ivan Devčić o 1700. obljetnici mučeništva sv. Vida 2004. godine i svake se godine dodjeljuje desetorici vjernika.

Za djelovanje tijekom Domovinskog rata, smirivanje tenzija na početku rata kada je službovao u Ogulinu te kasnije promociju Hrvatske u međunarodnim katoličkim krugovima kako bi što prije bila priznata, predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske koji se dodjeljuje za promicanje moralnih društvenih vrednota.