Poruka riječkog nadbiskupa i metropolite mons. dr. Ivana Devčića za blagdan sv. Vida, zaštitnika Riječke nadbiskupije

Misli uz 380. obljetnicu blagoslova temelja današnje riječke katedrale

Povezanost katedrale, Crkve i škole, na poseban način svjedoči, pokazuje i potvrđuje upravo povijest riječke Grivice.

 

1. Krajem prošle godine Rijeka je proslavila 390 godina od početka svoga srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja. U proslavu su posebno bile uključene Prva riječka i Sušačka gimnazija, Sveučilišna biblioteka i Teologija u Rijeci, tj. ustanove koje svoje početke prepoznaju u Gimnaziji koju su pripadnici Družbe Isusove prije 390 godina, tj. 22. studenoga 1627., otvorili na riječkoj Grivici, a car Ferdinand joj je već 1633. darovao sva prava i povlastice koje su imale carska akademija i sveučilišta u Grazu i drugdje. Na temelju toga Riječka se gimnazija mogla razviti u sveučilište, što se dogodilo 1726. kada je započeo studij filozofije, teologije i matematike. To je imalo za posljedicu preseljenje cjelokupnog intelektualnog i duhovnog života Rijeke iz središta grada na Grivicu, kako piše Radimila Matejčić u svojoj popularnoj knjizi „Kako čitati grad. Rijeka jučer, danas i sutra“. Na istom je prostoru, tamo gdje je dotad stajala srednjovjekovna crkvica sv. Vida s Čudotvornim raspelom, za potrebe akademske zajednice sagrađena nova crkva sv. Vida za koju je temeljni kamen položen na svetčev blagdan 15. lipnja 1638. Gradnja i opremanje crkve baroknoga stila, u koju je na glavnom oltaru smješteno Čudotvorno raspelo iz stare crkve sv. Vida, trajali su više od jednog stoljeća i nisu nikad završeni do kraja. Unatoč tome, pisci i urednici knjige „Povijest Rijeke“ (1988.) opravdano tvrde: „Crkva sv. Vida uključuje se u onodobna vrhunska ostvarenja sakralne arhitekture u Hrvatskoj.“
2. Ipak to nije glavni razlog zašto ovogodišnju poruku za blagdan sv. Vida, nebeskog zaštitnika Riječke nadbiskupije i grada Rijeke, posvećujem upravo njegovoj crkvi na Grivici u Rijeci za koju je, kako je već rečeno, temeljni kamen položen 15. lipnja 1638., dakle točno prije 380 godina. Povod za to nisu ni njezina prvotna namjena, tj. da bude akademska crkva, ni njezina vrhunska arhitektura i vrijedna umjetnička djela u njoj. Glavni razlog leži u tome što je ta crkva 25. travnja 1925. juridički postala katedralom novoosnovane Riječke biskupije, što je liturgijski bilo obilježeno 15. lipnja iste godine. Zatim je od 1969. bila katedrala Riječko-senjske, a od 2000. Riječke nadbiskupije. U tom je smislu 15. lipnja 1638.,  kada je blagoslovljen i položen temeljni kamen za ondašnju akademsku crkvu sv. Vida na riječkoj Grivici, datum važan i za nas danas, jer je to bio svečani početak gradnje crkve koja je s vremenom postala našom katedralom. Stoga je svaki 15. dan u mjesecu lipnju za nas vjernike Riječke nadbiskupije ne samo blagdan sv. Vida, zaštitnika Rijeke i Riječke nadbiskupije, nego i blagdan njezine katedrale.
3. Spomenuli smo da je naša katedrala prvotno bila akademska crkva. To znači da su se u njoj na molitvu i bogoslužje okupljali učenici, studenti i njihovi profesori. Ona je, dakle, od početka neraskidivo povezana s katedrom s koje na fakultetima i drugim učilištima profesori studentima tumače i predaju razne znanosti. O toj čvrstoj povezanosti katedralnih crkava sa školama i sveučilištima svjedoče i katedralne škole koje se već od vremena Karla Velikoga u IX. stoljeću počinju osnivati uz metropolitanske katedrale, a Treći lateranski koncil 1179. određuje da svaka katedrala mora imati učitelja (magistra). U vremenu izgradnje naše katedrale ulogu katedralnih škola već su bile preuzele razne škole i učilišta što su ih osnivale i vodile svjetovne vlasti ili razni crkveni redovi, u našem slučaju isusovci. Ali i u tim novim okolnostima zadržala se čvrsta povezanost tako osnovanih ustanova s Crkvom i crkvama, o čemu upravo svjedoči prvotna namjena naše katedrale koja je, što je već istaknuto, izgrađena za potrebe akademske zajednice, tj. za studente i profesore, da se u njoj okupljaju na molitvu i bogoslužje, ali i na duhovno produbljivanje onoga što se uči u školi i na fakultetu.
4. Činjenica je također da je akademska crkva sv. Vida na riječkoj Grivici ostala mjestom gdje se prenosi i stječe znanje o svijetu i istina o čovjeku i nakon što je postala katedralom. A da je to tako, potvrđuje sam naziv „katedrala“ koji dolazi od grčke riječi „katedra“, što znači sjedište s kojega učitelj poučava. To znači da je i katedrala, točnije „katedra“ u njoj, također mjesto gdje se poučava, s tom razlikom da je u njoj učitelj biskup, a nauk koji se predaje i poučava jest onaj koji nam je objavio naš Gospodin Isus Krist. Riječ je o nauku koji osvjetljava ljudski život na zemlji, otkriva nam njegov konačni smisao u Bogu i put koji moramo slijediti da bismo ga postigli. O obvezi biskupâ s obzirom na poučavanje tog božanskog nauka Drugi vatikanski koncil u konstituciji Lumen gentium (25, 1) kaže: „Među poglavitim dužnostima biskupâ ističe se propovijedanje evanđelja. Oni su, naime, glasnici vjere koji dovode nove učenike Kristu, te autentični ili  Kristovom vlašću obdareni učitelji; narodu koji im je povjeren oni propovijedaju vjeru koju valja vjerovati i primjenjivati u postupanju; oni je razjašnjavaju u svjetlu Duha Svetoga iznoseći iz riznice objave novo i staro (usp. Mt 13, 52) te rade na tome da urodi rodom i budno odbijaju od svoga stada zablude koje mu prijete (usp. 2 Tim 4, 1-4).“
5. Iz upravo rečenoga vidljivo je da katedra u katedralnoj crkvi nije samo mjesto intelektualnog poučavanja nego i životnog usmjeravanja i učvršćivanja na putu istine koju nam je Krist objavio. Zato biskup, uz službu poučavanja, ima i službu posvećivanja, kojom na svoje slušatelje zaziva darove Duha Svetoga potrebne da bi se otvorili Božjoj riječi, prihvatili je, razumjeli njezino značenje i tako je slijedili. Radi toga on svoju pouku prati i molitvom da Gospodin slušateljima podari poslušno srce i sposobnost duhovnog rasuđivanja. Osim toga, on ima i službu vođenja ili usmjeravanja kojom pojedincima i zajednici pomaže uspješno prevladati prepreke i protivštine na koje nailaze na putu oživotvorenja božanske istine u svome životu. Na taj se način biskup, kao učitelj na katedralnoj katedri, treba truditi da nauk koji predaje njegovi slušatelji prihvate u smislu latinske izreke: „Non scholae sed vitae discimus“, što prevedeno znači: „Ne učimo za školu nego za život.“ Prema tome, cilj njegova poučavanja nije znanje radi znanja nego znanje radi ispravna življenja ovdje i vječne sreće u nebu. A zar nije glavni cilj poučavanja u školama i na sveučilišnim katedrama također, ne znanje radi znanja nego znanje radi života, tj. da se pomoću njega bolje i ispravnije živi? Sv. Modesto, učitelj sv. Vida, upravo je u tom duhu odgajao i poučavao svoga učenika. A Vid je pouku, poduprtu njegovim primjerom, doista cijelim svojim bićem prihvatio, što je dokazao i žrtvom svoga života radi vjernosti Kristu.
6. Budući da biskup u katedrali, tj. u Crkvi, ima ulogu učitelja na upravo opisan način, što znači da treba ne samo izlagati nego i molitvom za darove Duha Svetoga posvećivati, prosvjetljivati i voditi one koji su mu povjereni da ih poučava u božanskoj istini, sv. Ignacije Antiohijski u prvim je stoljećima kršćanstva napisao: „Ubi episcopus, ibi ecclesia.“ („Gdje je biskup, ondje je Crkva.“). Drugim riječima, nema Crkve bez biskupa, koji u njoj obnaša zadaću učitelja, posvetitelja i voditelja Kristovih učenika. Zato je „katedra“, a time i oltar koji simbolizira žrtvu i posvetu, a to znači i katedrala kao prostor u koji su postavljeni i u kojemu se članovi Crkve okupljaju slušati, učiti i posvećivati se, nešto što bitno pripada Crkvi kao zajednici Isusovih učenika. Ali zar to, uz nužne promjene, ne vrijedi i za učitelja i školu? Zar se i o školi ne mora reći isto što i o Crkvi: „Ubi magister, ibi schola.“ („Gdje je učitelj, ondje je škola.“)? I zar se u školi može znanje steći i u životu primijeniti bez odricanja i žrtve, kako sa strane učitelja tako i učenika? Ne svjedoči li sve to o svojevrsnoj međusobnoj povezanosti katedrale, Crkve i škole, a što na poseban način pokazuje i potvrđuje upravo  povijest riječke Grivice?
7. Na kraju, sjetimo se još jedne izreke kojom se opisuje značenje katedralne crkve u odnosu na ostale crkve u biskupiji. Naime, na ulazu u baziliku sv. Ivana u Lateranu, koja je katedrala Rima, gdje je sjedište sveopće Crkve s papom na čelu, nalazi se latinski natpis: „Mater et caput omnium ecclesiarum urbis et orbis.“ što znači: „Majka i glava svih crkava Grada i svijeta.“ Ono što je lateranska katedrala u odnosu na crkve u cijelom svijetu, to je katedrala u pojedinoj biskupiji prema drugim crkvama u njoj. Dakle: majka i glava! Ona je to bez obzira na to bila velika ili mala, bogato ili oskudno opremljena! Zato smo se kao vjernici dužni prema katedrali biskupije kojoj pripadamo odnositi s posebnim poštovanjem, rekao bih čak s pijetetom, jer ona nas podsjeća na dužnost upoznavanja svoje vjere, dakako i na život po njoj, ali i na obvezu da se brinemo za očuvanje crkvenog i općeljudskog zajedništva, onog zajedništva za koje je Isus molio: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno. Da svijet uzvjeruje da si me ti poslao!“ (Iv 17, 21). Radi svjedočenja i utvrđivanja tog svetog zajedništva dolazimo rado u našu katedralu i molimo u njoj da svi kršćani naše nadbiskupije i cijeloga svijeta, kao i svi ljudi i narodi, budu jedno prihvaćajući se međusobno kao braća i sestre istog nebeskog Oca.

S tim mislima i željama neka je svima sretan blagdan sv. Vida, našeg nebeskog zaštitnika!

Rijeka, na blagdan sv. Justina, filozofa i mučenika, 2018.

 

Nadbiskup Ivan