Misa posvete ulja

Bez pobožnog svakodnevnog slavljenja sv. mise, bez adoracije, bez časoslova i krunice, bez sposobnosti za odricanje i žrtvu nije moguće biti svećenikom

Zbog pastoralnih razloga i ove godine, kako je uobičajeno u Riječkoj nadbiskupiji, Misa posvete ulja slavila se na Veliku srijedu umjesto, kako je obrednikom predviđeno, na Veliki četvrtak ujutro. U katedrali sv. Vida predvodio ju je riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić u zajedništvu sa svećenicima Riječke nadbiskupije i pod misom blagoslovio tri ulja: bolesničko ulje (kojim se mažu bolesnici), katekumensko (kojim se mažu krštenici) te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (upotrebljava se kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja.) Također, u prinosu darova vjernici su prinijeli darove za Nadbiskupijski Caritas koje su tijekom korizme prikupljali u svojim župama.
Dominantna tema u liturgiji Mise posvete ulja jest svećeništvo te je nadbiskup potaknuo okupljene svećenike da se propitaju s kakvim nutarnjim stavom čini ono što je svakom povjereno kao dioniku ministerijalnog svećeništva ili općega svećeništva svih vjernika. „Iz iskustva znamo da lako podliježemo rutini, rastresenosti, usredotočenosti na sebe, a ne na Boga kojemu smo pozvani služiti. Često nam se događa da kao liturgijski služitelji više tražimo svoju slavu nego Božju, pa tako npr. očekujemo da se ljudi dive našim propovijedima ili našem pjevanju, umjesto da ‘sve činimo na veću slavu Božju’ (sv. Ignacije Loyolski). A ako nam je na prvome mjestu vlastita slava, a ne Božja, ne pretvaramo li svete čine u sredstva vlastite promocije, umjesto da njima iskazujemo slavu i čast Bogu? I po čemu se onda razlikujemo od mnogih svjetovnih ljudi koji na sve načine traže vlastitu korist i slavu, ne libeći se tom cilju podrediti i za njega iskoristiti čak i najveće svetinje?“

Zbog te opasnosti koja uvijek vreba na crkvene službenike, Crkva je u obredu Mise posvete ulja predvidjela i odredila obnovu svećeničkih obećanja, misleći pritom posebno na zaređene svećenike. No, dobro je da se u tom činu obnove svećeničkih obećanja prepoznaju i vjernici laici, koji su dionici općega svećeništva, rekao je nadbiskup. Vjernici laicu dužni su s Gospodinom neprestano sve tješnje povezivati i njemu se, odričući se samih sebe, prispodobljavati, pojasnio je propovjednik. „Krštenjem ste na sebe preuzeli obvezu poučavati i odgajati nepoučene u vjeri, posebno vlastitu djecu. Također, obvezali ste se odricati od grijeha i živjeti u slobodi djece Božje, odbacujući đavla i njegove napasti, te da ćete vjerovati u Boga Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, Sina njegova jedinorođenoga, Gospodina našega, i u Duha Svetoga, i u svetu Katoličku Crkvu. Bez tih obećanja vi ne biste bili pripušteni krsnome zdencu, a mi, dionici ministerijalnog svećeništva, svećeničkom redu.“
U nastavku je istaknuo da je svećeništvo neraskidivo povezano s euharistijom. Zbog toga svakodnevno pobožno slavljenje te najuzvišenije tajne, kojom se ostvaruje naše duhovno sjedinjenje s Kristom, začetnikom našega svećeništva i našega spasenja, ima za naš svećenički život značenje slično onome što ga svakodnevna hrana ima za zdravlje našeg tjelesnog organizma. To znači da mi kao svećenici, ako neredovito crpemo snagu iz euharistijskog izvora, postajemo beživotni, mlaki i bezvoljni, neotporni na virus površnosti i rutine u slavljenju svetinja naše svete vjere, zaokupljeni više samima sobom nego službom koja nam je povjerena, pojasnio je nadbiskup. „Bez pobožnog svakodnevnog slavljenja sv. mise, bez adoracije, bez časoslova i krunice, bez sposobnosti za odricanje i žrtvu nije moguće biti svećenikom po Presvetom Srcu Isusovu, po srcu onoga koji je rekao: ‘Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28).’“ Potaknuo je svećenike da se preispitaju u koga se ugledaju u svom svećeničkom djelovanju, tko im je uzor i učitelj te za čime teže. Ako nam Isus nije uzor i učitelj, postat ćemo zarobljenici samih sebe, osjećat ćemo u svom životu i radu nesklad i sve veću prazninu koju ne mogu ispuniti nikakve titule, časti, krpice, užici i slični surogati. Samo Bog može ispuniti težnje ljudskog srca. Za to je potrebno u njega upirati svoj pogled. A kako se to čini, najbolji nam je učitelj sam Gospodin Isus Krist, istaknuo je mons. dr. Devčić.
Zaključujući propovijed potaknuo je svećenike da s velikom vjerom i pobožnošću slave euharistijsko otajstvo, a vjernike da u tome ne zaostaju za svojim svećenicima, štoviše da ih primjerom svoje euharistijske duhovnosti i pobožnosti, potiču da iz dana u dan postaju među njima sve savršenijom slikom Isusa Krista.
Na kraju mise nadbiskup je zahvalio je svećenicima na zauzetosti u svojim župama i ustanovama, a svećeničkim kandidatima na odazivu Božjem pozivu. Riječ zahvale uputio je i vjernicima laicima na sudjelovanju. Potrebni smo jedni drugih. Gospodin nas treba, naše svjedočanstvo i molitvu da Crkva može izvršiti svoje poslanje u svijetu. Da bismo mogli izvršavati svoju zadaću i donijeti Gospodina svakom čovjeku, potrebno je da se svojim ponašanjem ugledamo u Isusa i budemo njegovi svjedoci, zaključio je nadbiskup Devčić.