Uskrsna poruka mons. dr. Ivana Devčića

“Svjedoci uskrsnuća”

Draga braćo i sestre!

1.  Kad kažemo „uskrsnuće“, prvo na što pomislimo odnosi se na Isusovo uskrsnuće od mrtvih. Slično nas riječ „Uskrs“ prije svega podsjeća na dan kad je Isus pobjedonosno ustao od mrtvih i ukazao se svojim učenicima. Na to se mogu u našem duhu nadovezati i druge misli, prije svega da je Isusovo uskrsnuće od mrtvih Božja potvrda onoga što je on o sebi govorio, naime da je Sin Božji i od Boga obećani Mesija, a time i potvrda svega što je naučavao. Doduše, Isus je već za vrijeme svoga zemaljskoga života mnogim čudesnim znacima dokazivao da je on doista Sin Božji i da je istinito sve što naučava. S tom je svrhom činio mnoga čudesna ozdravljenja, umnažao kruhove, izgonio zloduhe, stišavao oluje, čak i mrtve uskrsavao, tako da su se ljudi s čuđenjem zapitkivali: „Što li je ovo? Nova li i snažna nauka!“ (Mk 1, 27).

2.  No najsnažnija potvrda i legitimacija Isusa i njegova djela ipak je njegovo uskrsnuće od mrtvih, koje je on sam najavio svojim učenicima riječima: „Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati“ (Mk 10, 33-34). Zadivljujuća je sigurnost kojom Isus najavljuje svoje uskrsnuće. Tako može govoriti samo onaj koji doista zna da je jači od smrti. Istom sigurnošću on  najavljuje i uskrsnuće onih koji budu vjerovali u njega. U tom smislu Marti, čiji je brat Lazar umro, veli: „Uskrsnut će brat tvoj!“ I objašnjava joj da će se to zbiti po njemu jer on sam je, kako kaže, „uskrsnuće i život“, pa će i onaj koji vjeruje u njega živjeti ako i umre (usp. Iv 11, 25-26).

3.  Dvije su dakle stvari neophodne za naše uskrsnuće od mrtvih: prvo, da je Isus uskrsnuo, „prvina usnulih“, kako bi rekao sv. Pavao (1 Kor 15, 20), i drugo, da vjerujemo kako on i nas može uskrisiti od mrtvih. Vjera je za Isusa temeljna pretpostavka da bi nas on ne samo uskrisio nego i da bismo već u ovom životu mogli od njega primiti bilo koji dar. Tako ženi koja je ozdravila od krvarenja dodirnuvši skut njegove haljine kaže: „Kćeri, vjera te tvoja spasila“ (Lk 8, 48), a Jaira, predstojnika sinagoge, čija je kći umrla, ohrabruje: „Samo vjeruj i ona će se spasiti“ (Lk 8, 50). A najveći i najpotrebniji dar koji nam Isus u ovome životu može dati, ako mu vjerujemo, upravo je naše uskrsnuće već sada. Dakako, riječ je ne o uskrsnuću od mrtvih nego o duhovnom uskrsnuću. Upravo je to prvi dar koji je Isus podario svojim prvim učenicima, a zatim i svima koji mu pristupaju s vjerom.

4.  Možemo reći da su prvi Isusovi učenici, nakon što je on bio uhićen, mučen, osuđen i raspet, postali duhovnim mrtvacima. Razočaranje, beznadnost, strah i žalost  ovladali su njima. Neki su, poput one dvojice iz Emausa, odlučili vratiti se prijašnjem životu, govoreći možda u sebi, s pjesnikom: „O dušo moja, životu besmrtnom ti ne teži, već polje mogućeg ti iscrpi“ (Pindar). O takvom stanju njihova duha svjedoče njihove riječi izgovorene u razgovoru s uskrsnulim Gospodinom koji im se kao neznanac na njihovu putu iz Jeruzalema u Emaus pridružio raspitujući se o čemu razgovaraju, na što je jedan od njih, snužden, odgovorio: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ Zatim mu je ispričao kako su svećenički glavari i vijećnici predali Isusa Nazarećanina da bude osuđen i razapet, dodajući: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24, 21). U ovim posljednjim riječima sažeta je sva njihova razočaranost, beznadnost i tuga. No Isus, kojega još uvijek ne prepoznaju, ne ostavlja ih same u tom raspoloženju nego ih nastavlja pratiti i usput im objašnjavati kako se sve to s njime trebalo dogoditi prije nego uđe u svoju slavu. A kad su došli do svoje kuće, pozvali su ga da uđe i večera s njima. I kad je za stolom uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i njima dao, „uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju“ (Lk 24, 30). Nakon toga oni se odmah dižu i žure u Jeruzalem javiti svojim drugovima što su doživjeli i kako su Isusa prepoznali u lomljenju kruha, tj. u euharistiji.

5.  Na sličan je način uskrsli Gospodin i ostale svoje učenike skupio i iz duhovne obamrlosti uskrisio na novi život. Tako duhovno uskrsnuli krenuli su naviještati i svjedočiti da je Isus doista od mrtvih uskrsnuo i njima se ukazao. Da im se to nije dogodilo, da nisu uskrsli na novu nadu i vjeru u susretu s njime, vjerojatno svijet ne bi saznao za njegovo uskrsnuće od mrtvih, a time ni za nadu u uskrsnuće od mrtvih svih onih koji u njega vjeruju ili će vjerovati. To što se dogodilo prvim Isusovim učenicima u susretu s njim uskrsnulim ponavlja se tijekom cijele povijesti: mnogi su nakon što su sreli njega uskrsnuloga, a on je kao takav prisutan u svakoj euharistiji i u svakoj riječi Svetoga pisma, doživjeli duhovno uskrsnuće i postali navjestiteljima Isusova uskrsnuća od mrtvih i našeg uskrsnuća s njime i po njemu u posljednji dan, kada dođe kao sudac živih i mrtvih.

6.  Kada bi ponestalo onih koji su u susretu s uskrsnulim Isusom ustali iz duhovne smrti na novi život, svijet bi ostao bez dragocjena svjedočanstva da je Isus uskrsnuo od mrtvih „kao prvina svih usnulih“. Prvi su Isusovi učenici bili toga duboko svjesni, zato se nisu umarali neustrašivo naviještati i dosljedno životom svjedočiti da je on doista uskrsnuo od mrtvih i da će svi koji u njega vjeruju već u ovome životu duhovno uskrsnuti, a poslije smrti, u posljednji dan, i tjelesno ustati na preobraženi život koji više nikad neće prestati. Zato je Isus u trenutku svoga prelaska u nebesku slavu povjerio svojim učenicima, a to znači i svakom od nas, zadaću svjedočenja za njega rekavši svima: „Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1, 8). Prvi naraštaj Isusovih učenika i mnogi poslije njih ozbiljno su shvatili tu zadaću koju im je povjerio Učitelj i svojski se trudili izvršiti je. A mi?

Ivan Devčić, nadbiskup

 

Skip to content