Tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića napustilo je Rijeku

Tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića napustilo je u utorak 19. rujna Rijeku i otišlo u Padovu. Emotivan ispraćaj ovog hrvatskog sveca koji je cijelim srcem bio uz Hrvatsku pratila je mnoštvo vjernika, a obred ispraćaja predvodio riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić. Sudjelovali su krčki biskup mons. dr. Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević, provincijal Slovenske kapucinske provincije fra Vlado Kolenko, rektor Svetišta u Padovi fra Flaviano Gusella, gvardijan kapucinskog samostana u Rijeci fra Eugen Pavlek te mnogobrojni svećenici.

Svoje molitve, prošnje i srca donijeli su deseci tisuća hodočasnika koji su pristizali u kapucinsku crkvu od ponedjeljka 18. rujna do utorka 19. rujna. Ovaj kapucin, koji je bio visok samo 135 centimetara, bio je veliki svetac čija je prisutnost u gradu Rijeci svima donijela milosne trenutke. O tome svjedoče i riječi riječkog nadbiskupa na ispraćaju sv. Leopolda. Bio je veliki svetac, svećenik milosrđa i divan primjer poniznosti. Svjedočili smo prekrasnom duhovnom, vjerničkom doživljaju tijekom kojega smo se mogli uvjeriti da naš narod cijeni istinske veličine – veličine duha. Sv. Leopold je bio fizički malen, ali je bio velik duhom. To osjećaju i oni koji ne vjeruju, ali to znaju cijeniti. Radosni smo što je njegovo sveto tijelo bilo ovdje, tijelo koje mu je služilo da toliko dobra čini, tolike druge sluša, da im pomaže naći odgovore, posebno naći mir savjesti u ispovjedaonici, poručio je riječki nadbiskup. Također, svjedočili smo velikoj odanosti našega naroda Crkvi, posebno onima koji autentično žive evanđelje – a takav je bio sv. Leopold. Život ovoga sveca podsjeća nas da smo svi pozvani na svetost. Nadbiskup je potaknuo vjernike na molitvu da nam Gospodin za uzore podari veličina poput sv. Leopolda.

Prigodnu riječ uputio je krčki biskup mons. dr. Ivica Petanjak. Podsjetio je da Leopold nikada nije išao na odmor  govoreći da će u nebu odmarati.  Tako ni sada među hrvatski narod nije došao kao turista, nego sebe dati.  „Je li ikada itko mogao povjerovati da će Gospodin sedamdeset i pet godina nakon Leopoldove smrti, a sedamdeset i pet godina je jedan ljudski vijek, uslišiti njegovu molitvu izrečenu za života: ‘Kad umrem odnesite moje bijedne kosti s onu stranu Jadrana za dobro duša mog naroda.’ Hvala ti nebeski Oče koji uslišavaš molitve svojih svetih slugu i ispunjavaš njihove molitve kad ti prosudiš da je došao pogodan čas.“ U nastavku je kazao da je došao pohoditi nas, vidjeti nas i čuti naše molitve. „Hvala ti što nikada nisi prestao misliti na svoj narod. Hvala što govoriš i propovijedaš iz vječnosti kao nikada u svom ovozemaljskom životu. Obećaj da ćeš i dalje moliti za svoj narod i da će tvoje uho slušati naše molitve… (…) A koncu, prije nego se rastanemo, pogledaj i na one koji upravljaju ovim narodom i ovom zemljom. Neka budu ovoj zemlji majka, a ne maćeha. Sve što nije Božje i evanđeosko, neka bude daleko od njih i od svih nas.“

Dirljiv oproštaj od sv. Leopolda potaknuo je rektora Svetišta u Padovi fra Giovannia Gusella Flaviana da pozove vjernike na hodočašće u Padovu. Nakon Obreda ispraćaja i završnog blagoslova, tijelo je u procesiji i uz pljesak mnogobrojnih okupljenih vjernika ispraćeno iz crkve Gospe Lurdske do vozila u kojemu je potom u pratnji delegacije krenulo prema Padovi.