Nadbiskupova poruka za blagdan sv. Vida 2017.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Riječi privlače, primjeri pokreću

1.                Ovogodišnji blagdan sv. Vida, zaštitnika grada Rijeke i Riječke nadbiskupije, slavimo u ozračju dvadeset pete obljetnice uvođenja vjeronauka u naše osnovne i srednje škole te petnaeste obljetnice početka rada Ureda za obitelj Riječke nadbiskupije. Jedno i drugo učinjeno je radi pomoći roditeljima u odgoju djece i mladih za zrele i odgovorne ljude, a time i za vrijedne članove društva i Crkve. Obljetnice su nam uvijek povod da se osvrnemo na prijeđeni put te vidimo što smo u tom vremenskom razmaku dobro učinili, a što je moglo biti bolje, ili što smo možda djelomično ili potpuno propustili učiniti. Obljetnice nas, dakle, potiču na  kritično ispitivanje sebe s ciljem uočavanja propusta i možebitnih promašaja, ali i onoga što je bilo dobro planirano i ostvareno. Pritom smo kao vjernici dužni  pokajati se za propušteno (sjetimo se da osim grijeha mišlju, riječju i djelom, postoji i grijeh propusta!) i donijeti odluku da ćemo ubuduće odgovornije postupati. Isto smo tako pozvani zahvaliti Bogu za ono u čemu smo uspjeli, jer svaki je uspjeh Božji dar. U tom smislu drevni psalmist tvrdi: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi.“ (Ps 127).

2.                Komentirajući taj psalam u jednoj od svojih kateheza, papa Benedikt XVI. je, između ostaloga, rekao: „Taj mudrosni psalam, plod razmatranja o životnoj zbilji svakog dana, u biti je sačinjen na kontrastu: bez Gospodina uzalud se nastoji podići stabilna kuća, izgraditi sigurni grad, dobiti plodove vlastite muke (usp. Ps 127, 1-2). S Gospodinom se, pak, dobiva napredak i plodnost, radosna obitelj bogata djecom, dobro zaštićen grad, oslobođen zabrinutosti i nesigurnosti (usp. r. 3-5).“ Drugim riječima: „Čvrsto društvo rađa se, zasigurno, iz zauzimanja svih njegovih članova, ali treba blagoslov i potporu onoga koji je, na žalost, često isključen ili ga se ignorira“, zaključuje papa Benedikt. Sve to vrijedi i za odgoj, kao i za naš pastoralni rad općenito.

3.                Doista, dok razmišljamo i razgovaramo ne samo povodom spomenutih obljetnica nego veoma često, zapravo svakodnevno, o našim pastoralnim pothvatima koji su nerijetko poprilično neuspješni, obično opravdanje za to nalazimo u nepovoljnim okolnostima, u konkurentnim ponudama, u nezainteresiranosti djece i roditelja za našu ponudu. A možda se glavni uzrok zbog čega planirano ne možemo ostvariti kako bismo željeli nalazi ipak negdje drugdje, možda je to upravo zbog toga jer se oslanjamo samo na sebe i svoje ljudsko umijeće, ne mareći pritom za Boga i njegovu pomoć? U tom bi nam smislu spomenute obljetnice trebale biti poticajom na redovno i ustrajno pozivanje i uključivanje Gospodina u naš rad s mladima u obitelji, župi i školi. A to znači iskrenom molitvom Njemu, darovatelju svakog dobra, započinjati svaki svoj odgojiteljski i pastoralni rad te moliti dok radimo i raditi dok molimo. Sjetimo se u svezi s time starog benediktinskog pravila: „Moli i radi!“ A vrijedi i obratno: „Radi i moli!“ Bez toga ćemo, umjesto uspjeha i radosti, žeti neuspjeh i tugu, jer ćemo imati osjećaj da smo se uzalud trudili. Bez sumnje, ‘to više računati na Gospodina’ najpotrebnija je nadopuna i inovacija i u svemu našem radu kako s obiteljima tako i s djecom i mladima, zapravo u svakom našem poslu.

4.                Dakako, u odgajanju mladih važan je primjer. Toga su bili svjesni i stari Rimljani koji su nam ostavili poznatu uzrečicu: „Verba movent, exempla trahunt.“ (Riječi pokreću, primjeri privlače.). Tu mudrost nalazimo i u Svetom pismu. U tom smislu u izboru biblijskih čitanja za slavlje mučenika nalaze se i dva teksta iz Druge knjige o Makabejcima. U jednom od njih (Mak 6, 18. 24-31) riječ je o mučeničkoj smrti Eleazara, „jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi“, kojega su neprijatelji silili da, protivno židovskom vjerskom zakonu, jede svinjetinu, inače će biti ubijen. A drugi su ga, poznavajući ga odavna, nagovarali da sa sobom donese mesa koje smije uživati te se samo pretvara da jede Židovima zabranjeno svinjsko meso. Ali on to odbija izjavljujući: „Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar s devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog mog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu.“ (Mak 6, 24-26). Eleazar želi, dakle, radije umrijeti nego mladima dati loš primjer. Radije izabire smrt, ostavljajući tako mladima plemenit primjer,  nego život u nedosljednosti, čime bi ih zaveo na otpad i stranputicu, a i sebe upropastio.

5.                Dok Eleazar svojim primjerom potiče mlade na dosljednost i vjernost vjeri i zakonu židovskih otaca, majka sedam sinova Makabejaca, „nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene“ (2 Mak 7, 20), to čini dirljivim riječima kojima poziva i ohrabruje svakog pojedinačno i sve zajedno da po cijenu žrtve vlastitog života ostanu vjerni Gospodinu, Stvoritelju svijeta, koji će im „milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sada ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima“ (2 Mak 7, 23). Nakon što su jednog po jednog pogubili šest starijih sinova, ona se posebno ganutljivo obraća najmlađemu, koji je još jedini živ, te mu govori: „Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega, i da je tako nastao ljudski rod. Ne boj se tog krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem“ (2 Mak 7, 28). To je primjer majke vjernice, svjesne da je svoju djecu primila od Boga koji je sve stvorio i da će ih o uskrsnuću od mrtvih opet dobiti natrag, jer nisu iznevjerili Gospodina, svoga Stvoritelja. Njezina živa vjera u uskrsnuće i život poslije smrti prelijeva se i na njezine sinove, koji iz nje crpe snagu za najveću žrtvu. Primjer ove majke i njezinih sinova, kao i onaj što nam ga je ostavio starac Eleazar, takvi ljudski i vjernički primjeri dosljednosti i odgovornosti nasušna su potreba u ovom našem vremenu tako siromašnom istinskim uzorima.

6.                Znamo, naime, da mnogi mladi danas, iako potječu iz tradicionalnih kršćanskih obitelji, nemaju takve majke kakvu su imala sedmorica braće Makabejaca. Ni sv. Vid nije imao takve pobožne roditelje. Štoviše, njegov je otac, prema predaji, želio njegovu smrt, ali ne kako bi time Vid posvjedočio svoju vjernost Kristu nego jer ga je zbog Krista on mrzio. Ali Bog je mladome Vidu dao dobre vjeroučitelje i odgojitelje u sv. Modestu i Krescenciji. Oni su, poput drevnog biblijskog učitelja Eleazara mladićima njegova vremena, mladome Vidu dali primjer vjere u Krista i vjernosti Božjim zapovijedima sve do žrtve vlastitog života. A danas se čak ni oni očevi i majke koji se ne protive da im djeca upoznaju Isusa Krista i njegov nauk, često ne trude dati im osobni primjer i poticaj za življenje po uzoru na njega. Zbog toga su nerijetko vjeroučitelji i svećenici oni koji u potpunosti  nadomještaju obitelj u prenošenju vjere i u odgoju za kršćanske vrijednosti. A oni, pak, u tome uspijevaju ukoliko im pružaju primjer osobnog  života prema onome što ih uče. Zbog toga biti vjeroučitelj i odgojitelj u vjeri nije moguće bez predana rada koji je praćen primjerom osobnog vjerničkog života i ustrajnom molitvom, prema Isusovu savjetu: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7, 7).

Skip to content