Cvjetnica, 2017.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Draga braćo i sestre!

1.     Današnja nedjelja, koja neposredno prethodi Uskrsu, ima dva imena: Nedjelja muke Gospodnje, jer je danas u središtu liturgije navještaj Muka Gospodina našega Isusa Krista, te Cvjetnica ili Nedjelja palmi kao spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem, kad mu  je narod s palminim grančicama izišao u susret kličući: „Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ Takav je doček bio priređivan kraljevima kad su se pobjedonosno vraćali iz borbe. Tako i mi s maslinovim graničicama u rukama danas dočekujemo i slavimo Isusa kao kralja i pobjednika. Dakako, svjesni smo da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, tj. da on ne vlada poput gospodara ovoga svijeta. Zbog toga će on, kad ga doskora budu sudili, priznati da je kralj, ali će istaknuti: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moji bi se vojnici borili da ne budem predan židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde“ (Iv 18, 36). Tu Isusovu tvrdnju moramo ispravno shvatiti. Ona naime ne znači da Isus, utjelovljeni Sin Božji, nije Kralj i Gospodar svega stvorenoga, nego da on ne vlada na način gospodara i kraljeva ovog svijeta. U čemu je, dakle, razlika? Očito u tome što kraljevi i gospodari ovoga svijeta koriste svoje podanike da im službe i, ako je potrebno, za njih umiru, dok je Isus Kralj koji služi svojim podanicima i za njih i njihovo spasenje svojevoljno ide u smrt.

2.     Iza svega što Isus čini stoji volja Očeva, koju on bespogovorno izvršava. U tom smislu on prihvaća biti Sluga Gospodnji, o kojemu govori prorok Izaija (Iz  52, 13-53, 12), ističući kako su se mnogi nad njime užasnuli, jer „tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka“. A sv. Pavao će u Poslanici Filipljanima napisati o njemu: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6 slj.). Takva Božja vladavina, takvo kraljevanje, doista je čista suprotnost onome kako mi zamišljamo Boga i njegovu moć i vlast. To što Isus, utjelovljeni Sin Božji čini za nas, nadilazi svaku ljudsku logiku i mudrost.  Naime, dok zemaljski vladari koriste sva moguća oružja i oruđa da bi pobijedili i uništili protivnika, Bog na neki način u Isusu Kristu poništava sebe samoga kako bi nas, svoje protivnike – jer smo grijehom doista postali Božjim neprijateljima – , oslobodio od smrti i osigurao nam vječni život.

3.     Ipak, ma koliko nam god takvo Božje ponašanje izgledalo strano, ono se često može sresti i kod ljudi. Na primjer, kad majka stavljena pred izbor između svog života i života djeteta koje treba roditi, iz ljubavi prema svom djetetu svjesno prihvaća umrijeti da bi ono živjelo. Svako toliko možemo osobno ili od nekog drugog čuti o ženama koje su u takvim situacijama svoj život žrtvovale ili bile spremne žrtvovati ga za život svoga djeteta. To je slaba slika onoga što je Isus Krist za nas i naše spasenje učinio: postao je čovjekom i dao se razapeti kako bi nas oslobodio od vječne smrti koju smo grijehom zaslužili.

4.     Ili drugi primjer koji nam također može pomoći donekle shvatiti Isusov postupak.  Za vrijeme Drugog svjetskog rata nacisti su uhitili i transportirali  u Auschwitz poljskog redovnika Maksimilijana Kolbea. Kad je jednog dana neki robijaš uspio pobjeći, uprava logora je prema važećem pravilu odredila da određeni broj logoraša bude zatvoren u takozvanu komoru smrti, gdje se polako umiralo od gladi i žeđi. Među onima koji su bili osuđeni na tako groznu smrt bio je i jedan otac obitelji, koji je glasno plakao zbog svoje žene i djece koji će ostati siročad bez muža i oca. Kad je Maksimilijan Kolbe čuo zapomaganje tog čovjeka, izišao je iz stroja i svojevoljno se logorskim vlastima ponudio da će umrijeti  umjesto tog čovjeka. I što je tražio, to je dobio. Svojom je smrću spasio od smrti tog oca i muža, koji je preživio logor i vratio se svojoj obitelji. A Kolbe je umro. Ne pomažu li nam takvi primjeri shvatiti što je Isus, utjelovljeni Sin Božji, učinio za nas kad je zbog nas i naših grijeha, kojima smo sami sebe osudili na smrt, prihvatio umrijeti na križu?

5.     Ali, prema latinskoj uzrečici „omnis comparatio claudicat“ (svaka usporedba šepa),  pa tako i ova.  Naime, koliko su tri spomenuta slučaja slična, još su više različita. Majčinu žrtvu, koliko god bila velika, možemo donekle objasniti prirodnim porivom žene da se  do kraja žrtvuje za svoje dijete. A slučaj poput onoga Maksimilijana Kolbea različit je od Isusova ukoliko Kolbe umire za čovjeka koji ga ničim nikad nije uvrijedio, nikad mu ništa zlo nije učinio, dok Isus umire za nas koji smo ga svojim grijesima bezbroj puta prezreli i odbacili. Majka umire za svoje dijete, otac Kolbe za svog suuznika, a Isus za svoje neprijatelje. Taj Isusov čin sv. Pavao ovako opisuje: „Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ Stoga Pavao zaključuje: „Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojemu zadobismo pomirenje“ (Rim 5, 7-9, 11).

Dičimo se, braćo i sestre, ali nastojimo i slijediti Isusa u opraštanju uvreda i u nesebičnoj ljubavi prema svakom čovjeku, bio nam prijatelj ili neprijatelj, rođak ili stranac!  Neka nam Gospodin Isus Krist u tome bude uzor i pomoćnik. Amen.

Skip to content