Božić 2017.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Katedrala sv. Vida, 25. prosinca

Draga braćo i sestre!

 

  1. Dok se u evanđelju božićne mise ponoćke i mise zornice govori o Isusovoj majci, Josipu, pastirima, ovcama, anđelima koji pjevaju i navješćuju pastirima: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“, u evanđelju treće božićne mise, koju upravo slavimo, nema spomena o tome. Ali to ne znači da današnje evanđelje, koje je proslov Evanđelja po Ivanu, nema ništa zajedničko s Evanđeljem po Luki, Marku ili Mateju. Svima njima zajednička je bitna poruka, samo je u svakom od njih ona prikazana na ponešto drukčiji način. To znači da je jedno evanđelje prikazano ne na dva nego na četiri načina. A to jedno evanđelje, ta svim evanđelistima zajednička Radosna vijest, glasi: Jedinorođeni Sin Božji, koji je od vječnosti rođen u Bogu, u Betlehemu se rodio i kao čovjek. Ali dok se prva tri evanđelista, Matej, Marko i Luka, usredotočuju na rođenje Sina Božjega kao čovjeka, kao ljudskoga djeteta, tj. na njegovo rođenje u vremenu, sv. Ivan polazi od njegova rođenja u vječnosti u Bogu. Tako nas on uvodi u neshvatljiv misterij unutarnjeg Božjeg života, otkrivajući nam da je Bog u sebi otajstveno zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga, koji su jedan Bog u trima božanskim osobama. Po Sinu Božjemu, kojega sv. Ivan naziva Riječju u Bogu, sve postade i sve ima život. Taj je život poput svjetla u tami, kojim tama ne može ovladati.
  2. Ipak, nakon što je progovorio o rođenju Sina Božjega u vječnosti u Bogu i o njegovoj stvoriteljskoj ulozi kod nastanka svijeta i života u njemu, sv. Ivan u Proslovu svog evanđelja nastavlja govoriti i o njegovu rođenju u vremenu, ističući posebno da time što se rodio kao čovjek nije prestao biti Bog. Zbog toga Isusa nazivamo Bogočovjekom, jer su u njegovoj božanskoj osobi nerazdruživo i nepomiješano ujedinjene božanska i ljudska narav. Evanđelistu Ivanu pridružuje se pisac Poslanice Hebrejima koji ističe da nam je Bog, koji „nekoć govoraše ocima u prorocima, konačno, u ove dane, progovorio u Sinu, koji je odsjaj Božje Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje…“ Na taj način evanđelist Ivan i pisac Poslanice Hebrejima kao da se natječu koji će jače istaknuti i naglasiti božansko podrijetlo, moć i slavu Djeteta koje se rodilo izvan grada u stajskim jaslama, jer za njegovo rođenje nije bilo mjesta ni u jednom betlehemskom svratištu. A nije ga bilo jer u srcima stanovnika Betlehema nije za njega bilo prostora. Tu Isusovu neprihvaćenost naglašava i sv. Ivan u Proslovu svoga evanđelja kad konstatira: „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.“
  3. Što su time izgubili kako stanovnici Betlehema tako i svi oni koji Isusa ne primaju, sv. Ivan pokazuje opisujući čime on obdaruje one koji ga primaju i kao najvažniji njegov dar ističe: „A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja.“ Time oni od njega primaju i milost i istinu i spoznaju Boga, kojega nitko nikad nije vidio, ali nam ga je on, utjelovljeni Sin Božji, obznanio. A veličinu dara spoznaje Boga koju nam Isus po vjeri daje, lako spoznajemo ako si predočimo tolike zablude o Bogu i bogovima kojima su tijekom povijesti ljudi robovali, a mnogi robuju i danas. Zato se Crkva, svjesna veličine dara koji je primila, raduje s prorokom Izaijom, koji u svojoj viziji kliče jer danas, po rođenju obećanog božanskog Spasitelja, „svi krajevi zemlje vidješe spasenje Boga našega“. Pridružujemo se, stoga, i mi glasonošama „radosti koji navješćuju mir, oglašuju sreću, navješćuju spasenje“ i  odazivamo se  psalmistu koji nas poziva: „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.“
  4. Kakvu pobjedu? Pobjedu nad smrću, pobjedu uskrsnu, koju poznata uskrsna pjesma ovako slavi: „Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta: Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada. Marijo, reci što je? Što ti oko vidjelo je? ‘Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu uskrsnoga, anđele i platno bijelo u kom’ bješe sveto tijelo. Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje…“ Tako Božić upućuje na Uskrs i u njemu nalazi svoje ispunjenje ili, kako kaže sv. Pavao: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“ (1 Kor 15, 13-14). A mi možemo dodati: Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je i naše slavljenje Božića.
  5. No sv. Pavao na taj „ako“ odgovara snažnim „ali“: „Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih“ (1 Kor 15, 20). To je razlog, braćo i sestre, zašto slavimo Božić, zašto pjevamo novorođenom Djetetu u Betlehemu, zašto se radujemo i s anđelima i nebeskim zborovima hvale pjevamo novorođenom Kralju! Poželimo tu svetu radost jedni drugima i donesimo je svim ožalošćenima, bolesnima i siromašnima. Pridružimo se anđelu u božićnoj noći i s njime navješćujmo svima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin.“ Neka vam je, braćo i sestre, sretan i radostan ovaj sveti dan kada slavimo Spasiteljev rođendan, kojim je i nama život darovan! Neka nam se dogodi sveta razmjena, pa se i mi ‘obučemo’ u Kristovo božanstvo, kao što se on ‘obukao’ u naše čovještvo te tako i mi postanemo dionicima njegove besmrtnosti, kao što je on s nama podijelio našu smrtnost. To vama i svima vašim dragima od srca želim i molim. Amen.
Skip to content