Preminula s. Helena (Kata) Vučić

Zagorje (Ogulin), 10. ožujka 1938. – Lovran (Rijeka), 12. prosinca 2016.

U noći 12. prosinca 2016. godine u Domu pastoralnih susreta u Lovranu iznenada je preminula u 78 godini života i 58 godini redovništva s. Helena Vučić. Rođena je 10. ožujka 1938. godine od oca Nikole i majke Ruže r. Dujmić u Zagorju kod Ogulina, a krštena imenom Kate. U Družbu sestara Presvetog Srca Isusova ušla je 18. veljače 1957. godine u Crikvenici. Ušavši u novicijat dobila je redovničko ime s. Helena. Nakon godine dana novicijata u samostanu Srca Isusova u Crikvenici je položila zavjete 3. listopada 1958. godine, a doživotne šest godine kasnije na isti dan.

Tijekom pedeset i osam godina redovničkog života s. Helena je bila na službama u Ravnoj Gori, na Jordanovcu u Zagrebu, u Cetingradu, Senju, Rijeci, Alkovenu (Austrija), Grižanama, Karlsfeldu (Njemačka), Dobrinju i Lovranu.  Vršila je različite službe u zajednici sestara, po župama i crkvenim ustanovama na području riječke nadbiskupije. U prvim godinama redovništva bila joj je povjerena služba odgoja djece, potom razni poslovi u župnom pastoralu, njega bolesne djece u Alkovenu. Bila je u više navrata predstojnica zajednica sestara u domovini i inozemstvu, te učiteljica novakinja u samostanu Srca Isusova u Rijeci. U Grižanama, Dobrinju, Karlsfeldu i u bogoslovnom sjemeništu u Rijeci brinula se za starije i nemoćne osobe. Poseban trag ostavila je na župi u Senju, a još puno snažniji u dušama svih onih osoba koje su od rujna 1991. godine boravile u Domu pastoralnih susreta u Lovranu. Na tisuće ljudi iz Domovine i inozemstva, laika, svećenika, redovnika i redovnica, tražeći odmor svojoj duši i tijelu s. Helena je zajedno sa svojim suradnicama i suradnicima primala, ugošćavala i ispraćala. Za sve što je bilo potrebno da bi Dom bio u službi svih onih koji su se javljali radi različitih potreba, tečajeva formacije, duhovnih obnova i vježbi, brinula se velikodušno i spremno, čvrsto uvjerena da svojim služenjem sudjeluje u Božjem djelu obnove i spasa duša. U tome, iako već narušena zdravlja, nije sustezala darivati svoje snage do posljednjeg dana.

Životni moto s. Helene bio je: „Povjeri Gospodinu putove svoje i On će sve voditi.“ (Ps 37,5) Gospodin je s. Helenu vodio zaista raznim putovima služenja. Okušala se u radu s malenima i velikima, bolesnima i zdravima, laicima i posvećenim osobama, siromašnima i imućnijima, izbjeglima i dobro situiranima, zahtjevnima i jednostavnima, mlađima i starijima. Doveo ju je k mnogima i k njoj mnoge koje je želio više privesti k sebi. U zoru 12. prosinca, na spomendan Gospe Guadalupske, on je s. Helenu pozvao k sebi. U Poslanici sv. Brauliona biskupa čitamo da Krist, nada svih vjernika, one koji su otišli s ovoga svijeta zove usnulima a ne mrtvima, te nastavlja: „Prožima nas dakle nada u uskrsnuće, jer one koje ovdje izgubismo tamo ćemo opet vidjeti; potrebno je samo da u to vjerujemo, poslušni dakako, njegovim zapovijedima, jer on posjeduje snagu da lakše probudi mrtve nego što mi možemo probuditi usnule. To govorimo, a ipak suze lijemo i osjećaj lomi u nama želju koja iz vjere proizlazi. (…) Ne pripadamo naime sebi samima, već onome koji nas otkupi, onome o kome treba uvijek ovisiti naša volja. Zbog toga u molitvi govorimo: Budi volja tvoja. Potrebno je stoga da kažemo s Jobom koji je bio u prašini: Gospodin dade, Gospodin uze, neka je blagoslovljeno ime Gospodnje. Recimo to s Jobom ovdje na zemlji, da ovdje budemo slični njemu a ondje njegovi zajedničari.“ (usp. Časloslov II, str.  1600).