Nadbiskupova poruka povodom blagdana sv. Vida 2016. i izbora Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Pozvani stvarati zajedništvo i kulturu

1.      Svi smo se obradovali kad se 24. ožujka ove godine proširila vijest da je Povjerenstvo nezavisnih stručnjaka za izbor hrvatske Europske prijestolnice kulture za 2020. tu laskavu titulu dodijelilo Rijeci, gradu sv. Vida. Ali to priznanje i obvezuje. „Noblesse oblige“, kažu Francuzi. Obvezuje gradske vlasti, kulturne i znanstvene ustanove, medije i sve građane, a to znači i kršćane ovoga grada. Svi smo pozvani iskoristiti ovu jedinstvenu priliku za promoviranje našega grada i njegove kulture pred europskom i svjetskom kulturnom javnošću, ali – rekao bih čak poglavito – i za unapređenje kulture življenja među nama samima. Kultura grada neodvojiva je od osobne i društvene kulture njegovih stanovnika. Izostanak ovoga posljednjega ne mogu nadoknaditi ni vrhunski kulturni spomenici ni njegove prirodne ljepote, kao ni druge prednosti. Zbog toga nas izbor Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture obvezuje što bolje upoznati njezinu povijesnu i kulturnu baštinu, obogaćivati je novim sadržajima, ali i potruditi se oko osobnog kulturnog uzdizanja i oplemenjivanja.

2.      Znamo da slogan pod kojim se Rijeka kandidirala za Europsku prijestolnicu kulture glasi: „Rijeka – luka različitosti“. Bog je stvorio svijet s mnoštvom različitih bića, zbog toga je različitost Božji dar, zapravo božanska osobina, jer je sam Bog u sebi različit. Ali on je istovremeno i zajedništvo, jedinstvo. Jedan Bog u trima osobama, jedinstvo u različitosti, i to tako da osobe ostaju posve različite i kao takve žive u međusobnom zajedništvu, kao takve su jedno. Budući da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, božansko jedinstvo i zajedništvo model su za svako ljudsko zajedništvo. To znači da se jedinstvo prema Božjoj zamisli ne sastoji u brisanju bogatstva razlika pojedinih osoba i skupina i u njihovu fuzioniranju u nekakvu bezličnu masu. Naprotiv, u jedinstvu kojemu je model božansko jedinstvo, osobe, društvene skupine i narodi ostaju međusobno različiti i kao takvi se ne samo međusobno toleriraju nego, štoviše, priznaju, prihvaćanju i obogaćuju. Zato je lijepo kad se može reći da je neki grad „luka različitosti“. Ali iz kršćanske perspektive tome odmah treba dodati i drugo, tj. da je „luka zajedništva“, jer jednoga bez drugoga nema. U tom smislu pozvani smo zamišljati i izgrađivati svoj grad, ali i društvo i državu, zapravo cijelu Europu, kao „luku različitosti“ i „luku zajedništva“, zajedništvo u različitosti i različitost u zajedništvu. To je, kako kršćani vjeruju, izvorna Božja zamisao s čovjekom i svijetom, a za sve bi trebala biti, neovisno o religiji i svjetonazoru, izazov humanosti i uljudbe.

3.      Graditi grad kao „luku različitosti“ i „luku zajedništva“ možemo lakše i uspješnije ako se potrudimo bolje upoznati njegovu povijest, jer ne kaže se bez razloga da je „povijest učiteljica života“. Tako, naime, možemo otkriti kako se na ovome prostoru vjekovima živjelo i ostvarivalo zajedništvo u različitosti i različitost u zajedništvu, ali i kako ga se nepoštivanjem vjerskih, svjetonazorskih i nacionalnih sloboda i različitosti razgrađivalo i uništavalo. U tom je smislu naš grad sa svojom okolicom tijekom svoje duge povijesti imao razdoblja sloge i zajedništva, ali i teških sukoba i podjela. Svako od tih razdoblja ostavilo je na njemu svoje tragove koje treba upoznati i razumjeti, jedne da bismo ih i u sadašnjosti i u budućnosti mogli slijediti, a druge kako bismo ih izbjegli, jer vode u „slijepu ulicu“.

4.      U skladu s rečenim i mi kršćani pozvani smo dati svoj doprinos zajedničkom nastojanju da naš grad što bolje opravda naslov Europske prijestolnice kulture. I mi smo u tom smislu dužni učiti od prošlosti, nastojeći u njoj naći pozitivne primjere i na njima se nadahnjivati. A svetci su takvi primjeri od kojih možemo najviše naučiti. Otkrivati svetce koji su obilježili našu prošlost i učiti od njih najbolji je način kako ostvariti ideal zajedništva u različitosti i različitosti u zajedništvu. Svaki je svetac isti kršćanski ideal, a to je nasljedovanje Krista, ostvarivao na više-manje poseban način, ali je usprkos tome, ili možda upravo zbog toga, bio graditelj zajedništva po uzoru na Krista koji je rekao da je došao „da raspršene sinove Božje skupi u jedno“ (Iv 11, 52). Činjenica je da je, kad su u Crkvi glavnu riječ imali svetci, njezino zajedništvo bilo čvršće, jer su oni znali različite karizme i darove živjeti i ostvarivati na dobro cijele zajednice. A u razdobljima kada se njihov glas utišao, pojavljivale su se podjele ili se, kao protutežu, nametao uniformni oblik crkvenoga zajedništva, koje su apostoli već u početcima Crkve odbacili. Naime, raspravu o tome trebaju li se oni koji iz poganstva žele prijeći na kršćanstvo prije obrezati, tj. prihvatiti židovski zakon, apostoli su zaključili da to nije potrebno (usp. Dj 15). Time su potvrdili da u okrilju Crkve ima mjesta i za „obrezane“ i „neobrezane“, odnosno za različitost darova nadahnutih istim Duhom koji vodi Crkvu. U tom će smislu i sv. Pavao govoriti: „Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi su udovi tijela iako mnogi, jedno tijelo – tako i Krist“ (1 Kor 12, 12), tj. Crkva koja je njegovo mistično tijelo. Nažalost, mnogi kasnije nisu tako shvaćali Crkvu, zbog čega su joj nametali jednoobrazno jedinstvo ili proizvodili podjele koje i danas razdiru njezino tkivo i stvaraju napetosti među Isusovim učenicima. U tom smislu zauzimanje za ekumenizam kao pokret koji želi obnoviti zajedništvo Crkve uz poštivanje legitimnih različitosti, tj. zajedništvo utemeljeno na međusobnoj ljubavi, obveza je svakog kršćanskoga vjernika, zapravo izričita Isusova zapovijed, jer on je u dvorani Posljednje večere molio „da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi“, odnosno „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno…“ (Iv 17, 21 – 23). Dakako, to vrijedi i za međureligijski dijalog, posebno za dijalog između kršćana, židova i muslimana, triju velikih religija koje priznaju Abrahama kao svoga praoca, a međusobno su tragično podijeljene. S druge strane, u onoj mjeri u kojoj kršćani uspiju ostvariti takvo unutarkršćansko zajedništvo i u kojoj međureligijski dijalog postane stvarnost, religije će biti kvasac istinskoga ljudskog zajedništva, tj. služit će kao poticaj i primjer suživota i zajedništva cijeloj ljudskoj obitelji. Je li to utopija? Kako stvari danas stoje, izgleda da jest. Ali nije li upravo naša generacija svjedok ostvarenja mnogih utopija, pa zašto bi trebalo sumnjati i u ostvarenje ove za opstojnost čovječanstva tako važne utopije? Samo da nam sumnja ne postane jeftinim izgovorom za nečinjenje.

5.      Dok slogan „Rijeka – luka različitosti“ predstavlja Rijeku kao grad otvoren različitostima, tj. kao tolerantnu i otvorenu sredinu, naslov „Europska prijestolnica kulture“ stavlja u središte njezinu kulturu kao izvrstan izdanak europske kulture. To opet usmjerava naš pogled prema prošlosti, ali i prema sadašnjosti i budućnosti. Drugim riječima, pozvani smo bolje upoznati naslijeđenu kulturnu baštinu, vidjeti u kakvom je ona stanju sada i kakvu je vidimo u budućnosti. Budući da će se tijekom ove četiri godine mnogo govoriti o kulturi i pokretati različiti kulturni projekti, valjalo bi tražiti načine kako predstaviti javnosti, a posebno djeci i mladima, kao i mnogim posjetiteljima našega grada, i kršćansku baštinu Rijeke, koja nije mala. Poglavito bi bilo hvalevrijedno da svi, a napose kršćanski vjernici, malo bolje upoznaju sakralne objekte u svome gradu i ono što se u njima nalazi, kao i zaštitnike svojih crkava. Možda bi vrijedilo u tom smislu izraditi praktične vodiče, prilagođene različitim dobnim i obrazovnim skupinama, te upriličiti vođenja i terensku nastavu, kad je riječ o školskoj djeci i mladima.

6.      Kao vjernicima dodatan nam je poticaj za primjeren angažman u tom pogledu činjenica da u kršćanstvu umjetnost nije nikad bila svrha samoj sebi nego je uvijek stvarana s ciljem prenošenja kršćanske poruke. Zato nam svako sakralno umjetničko djelo pomaže dublje ući u smisao religiozne poruke koju predstavlja, pozivajući ujedno da je i sami prihvatimo i drugima prenesemo. Sva je umjetnost kršćanske inspiracije stvarana s tom namjerom. Ali to nije štetilo umjetničkom izričaju, naprotiv, bilo je trajnim izazovom za njegovo usavršavanje. Veličina i značenje poruke poticali su umjetnike da je na što savršeniji način izraze arhitektonskim umijećem, kistom, dlijetom ili notama. Tako su nastala bezbrojna djela neprocjenjive umjetničke vrijednosti koja su ujedno nenadmašiva i kao mediji evangelizacije. Ne kaže se bez razloga da jedna slika govori više od tisuću riječi. Susret s takvim djelima, ali i sa svakim umjetničkim djelom, oplemenjuje i uzdiže ljudski duh, bez obzira na to je li i koliko je on religiozan. Zato je biskup J. J. Strossmayer rekao: „Narod bez umjetnosti ne ima uzora za svoj viši duševni život.“

7.      Izbor našega grada za hrvatsku Europsku prijestolnicu kulture dobar nam je povod i za dublje promišljanje odnosa čovjeka i kulture općenito. Samo je čovjek biće koje stvara kulturu, koja postaje njegovom drugom naravi. Dok se ostala živa bića prilagođavaju prirodi, čovjek je biće koje prirodu prilagođava sebi. Upravo je to Bog zapovjedio ljudima na samome početku stvaranja rekavši im: „Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite“ (Post 1, 28). To podložiti ne znači samovoljno raspolagati stvorenim svijetom nego ga čuvati i obrađivati. O tome malo dalje u Knjizi postanka čitamo: „Bog uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva“ (Post 2, 15). U tom smislu možemo reći da je priroda čovjeku dana, a kultura zadana. Čovjek je od Boga dobio zadatak obrađivati i unapređivati ono što je on stvorio, tj. kultivirati, stvarati kulturu. Drugim riječima, on ima dužnost nastaviti i dovršiti Božje stvaranje. To se odnosi i na samoga čovjeka jer je po Božjoj volji i on sam s jedne strane datost, a s druge zadatost. Zato on mora i sebe, kao i prirodu koje je dio, obrađivati, oplemenjivati, čuvati, tj. kultivirati i dalje stvarati. Dajući mu to u zadatak, Bog mu je predao i pravila, odnosno zapovijedi kojih se pritom treba držati, opomenuvši ga da će u protivnome ugroziti sebe i sve što mu je povjereno. Knjiga postanka, prva knjiga Biblije, pripovijeda kako se čovjeku upravo to dogodilo, i to već na početcima njegove povijesti. Prekršivši Božju zapovijed, on je povukao u propast prirodu i sva njezina stvorenja, ali i sebe samoga. Umjesto da stvara kulturu, on se pretvorio u promicatelja nekulture.

8.      To čovjekovo početno zastranjivanje nastavljeno je tijekom čitave njegove povijesti da bi u naše vrijeme preraslo u neviđeno uništavanje i razaranje kako onoga što je na početcima Bog čovjeku povjerio tako i samoga čovjeka kojemu je, dajući mu slobodu, dao mogućnost da sebe izgrađuje, tako reći stvara, ali i uništava, ovisno o tome kako se tim darom služi. Tako je neodgovorna upotreba slobode dovela do krize kulture, o kojoj se danas mnogo govori, a koja zapravo znači krizu, odnosno ugroženost ne samo prirode nego i čovjeka kojemu je ona od početka povjerena. Ta se kriza može prevladati samo istinskim obraćenjem čovjeka. A to znači prihvaćanje činjenice da on nije apsolutni gospodar prirode, pa u nekom smislu ni sebe samoga, nego samo čuvar i promicatelj, odnosno poticatelj i unapreditelj svega onoga što mu je, kao priroda oko njega i priroda u njemu, dano i predano kao zadatak. U tom nas smislu izbor našega grada za hrvatsku Europsku prijestolnicu kulture obvezuje na veću brigu za naš prirodni okoliš, ali i na veću međusobnu solidarnost i odgovornost jednih za druge i svakog za sebe, tj. za naš društveni okoliš.

9.      Usuđujem se reći da bismo mi vjernici u tome trebali prednjačiti, jer mi vjerujemo da nas na to obvezuje sam Bog, naš Stvoritelj. I papa Franjo nas katolike, ali i sve ljude dobre volje, poziva i potiče na takav angažman, posebno enciklikom Laudato si’. To znači da nam je danas prvotna dužnost pridružiti se svima onima koji na razne načine i iz različitih motiva pokušavaju spasiti kulturu u njezinu izvornom smislu čuvanja i unapređivanja prirode i samoga čovjeka. Svjesni opasnosti, mnogi se ljudi, različitih svjetonazora i životnih opredjeljenja, danas zajednički trude dozvati svima u svijest veličinu opasnosti koja nam prijeti, uvjereni da nas svijest straha od propasti može potaknuti na mijenjanje ponašanja, na odbacivanje nekulture i zauzimanje za kulturu. U tom nastojanju da se opasnost umanji ili, koliko je moguće, ukloni, mi kršćanski vjernici možemo prepoznati svojevrstan izraz brige za čuvanje i obrađivanje „edenskoga vrta“, što je Bog od početka dao čovjeku u zadatak, ali u tome možemo čuti i Božje pitanje, prvotno upućeno Kajinu, a zapravo svakome od nas: „Gdje ti je brat…? Što si učinio?“ (Post 4, 9 – 10). Koliko se oko tog zadatka budemo stvarno trudili, ne samo iz straha za goli opstanak nego prvenstveno iz odgovornosti za život kao najveću vrijednost, toliko će oko nas i u nama biti manje nekulture, a više kulture. A budući da iz čovjekove nutrine, iz dubine njegova duha, dolazi dobro i zlo, potrebno je prije svega raditi na kultiviranju sebe samih, svoga duha, svoga srca, i u tom smislu posebno odgajati mlade. To je pretpostavka za kulturno djelovanje i širenje kulture mira, zajedništva, solidarnosti, pravednosti svuda oko sebe jer: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore“ (Lk 6, 45).

10.  Iz svega rečenoga moglo bi se zaključiti da je danas drugo ime za kulturu zapravo ekologija: ekologija duha, ekologija srca, ekologija prirodnog i društvenog okoliša. Iako je riječ o različitim ekologijama, sve se one u suštini svode na ekologiju duha i srca, na očuvanje i izgradnju čovjeka kao slobodna i odgovorna bića, kako za sebe osobno tako i za drugoga čovjeka, kao i za prirodu o kojoj svi ovisimo. U skladu s time, u ime kulture u izvornom smislu riječi, potrebno je odbaciti „ekstremni i selektivni potrošački mentaliteti“ (Laudato si’, br. 50) koji svojim egoizmom uništava prirodni i društveni okoliš, a time i samoga čovjeka. A kako bi se nadvladalo egoizam potrošačkog mentaliteta, kao i svaki drugi oblik egoizma, valja, uz ostalo, posvetiti veću pozornost izgradnji cjelovitosti ljudske osobe „u kojoj se ističu vrijednosti uma, volje, savjesti i bratstva“ (Drugi vat. sabor, Past. konstitucija Radost i nada, br. 61). Naime, „dok raste opseg i raznolikost elemenata koji tvore kulturu, u isti se mah za pojedine ljude umanjuje sposobnost da ih shvate i organički usklade“. Posljedica je toga da, pred usko specijaliziranim čovjekom, „sve više iščezava slika univerzalnog čovjeka“. Zato „kultura mora težiti za cjelovitim usavršavanjem ljudske osobe, za dobrom zajednice i svekolikoga ljudskoga društva“ (Radost i nada, br. 59). Iz toga proizlazi potreba za odgojem koji će promicati „sposobnost divljenja, prodiranja u bît, sposobnost kontemplacije i oblikovanja osobnog suda te odgajanja religioznoga, ćudorednoga i društvenoga osjećaja“ u što je, naravno, uključen i odgoj za odgovornu slobodu. Tako odgojena osoba znat će stvarati kulturu vodeći pritom računa o zajedničkom dobru, kao i o pojedinačnim i zajedničkim pravima.

11.  Na kraju ove poruke, koju pišem u povodu blagdana našega gradskog i nadbiskupijskoga zaštitnika sv. Vida i izbora Rijeke za hrvatsku Europsku prijestolnicu kulture 2020., želim podsjetiti kako su svetci bili ne samo graditelji istinskoga crkvenog i ljudskoga zajedništva, što smo već istaknuli, nego i promicatelji kulture. A to ne iznenađuje jer zajedništvo u različitosti i kultura idu ruku pod ruku. Uloga svetaca u izgradnji kulture takva je da ju je nemoguće ne primijetiti. Dosta je usredotočiti se samo na svoju hrvatsku kulturnu baštinu u koju su, neposredno ili posredno, neizbrisivo upisana imena mnogih svetaca, među kojima se posebno ističu: sv. Benedikt, sveta braća Ćiril i Metod, sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Ignacije Lojolski, sv. Ivan Bosco, sv. Vinko Paulski te mnogi naši nacionalni svetci i blaženici. Svaki od njih zadužio nas je na nekom području kulture. Sljedbenici i sljedbenice sv. Benedikta bili su duž cijele Hrvatske izgradili mnoge opatije koje su stoljećima čuvale i promicale pismenost u narodu i poučavale ga agrokulturi i drugim umijećima. Sv. Ćirilu i Metodu pripisuje se glagoljica, najstarije slavensko pismo, koje je u temelju naše glagoljaške kulturne baštine, koju je u Rijeci svojom glagoljskom tiskarom, osnovanom 1530., posebno promicao modruški biskup Šimun Kožičić Benja. Našu su kulturu na mnoge načine obilježili također duhovni sinovi i kćeri sv. Dominika, dosta je spomenuti da im dugujemo prvo sveučilište. Isto vrijedi i za pavline, nazvane tako po sv. Pavlu, prvome pustinjaku, koji su širom naše domovine bili razvili raznovrsnu kulturnu, umjetničku, odgojnu i gospodarsku djelatnost. Slično su nas zadužili i sljedbenici sv. Franje koji su i danas, u našem gradu, posebno u Svetištu Majke Božje na Trsatu, bogatom neprocjenjivim umjetničkim i duhovnim vrijednostima, snažni i uporni promicatelji duhovne kulture čovjeka. Znamo također da su sljedbenici sv. Ignacija podarili Rijeci prvu gimnaziju i prvo visoko učilište, kao i predivnu katedralu u čast sv. Vida. Duhovni sinovi i kćeri sv. Ivana Bosca, slijedeći njegove odgojne metode, odgojili su i za samostalan život osposobili mnoge mlade, posebno one iz siromašnih obitelji ili bez roditelja. Sljedbenice sv. Vinka Paulskoga dale su značajne doprinose na području kultiviranja odnosa prema bolesnom i nemoćnom čovjeku. Slično su i naši svetci i blaženici, bilo u našoj domovini bilo u zemljama gdje su živjeli i djelovali, bili širitelji vjere i uljudbe u narodu. Sjetimo se samo naše Riječanke, službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić, osnivačice Sestara Presvetog Srca Isusova, koja se u našem gradu istaknula u brizi za siromašnu djecu, bolesne i umiruće.

12.  Možemo reći da svetci i nakon svoje smrti ostaju svojim primjerom trajan poticaj na duhovni rast, kao i na karitativni i socijalni rad. Upravo smo se ovih dana, prilikom dolaska tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb, mogli uvjeriti kakav svetci mogu imati blagotvoran duhovni i moralni utjecaj i poslije smrti, bilo da im se ljudi utječu za zagovor kod Boga bilo da u njima nalaze inspiraciju za vlastiti život.

Istovremeno su svetci i nakon smrti bili i ostali poticateljima i nadahniteljima kulturnoga stvaralaštva. Njima su se u čast gradile i još uvijek se grade velebne crkve, katedrale i svetišta, među kojima se nalaze prava remek-djela arhitekture i drugih grana umjetnosti. U tom je smislu i lik sv. Vida našim predcima u Rijeci, ali i stanovnicima u mnogim drugim gradovima širom Europe, bio poticajom i inspiracijom za gradnju velebnih sakralnih građevina, koje i danas pripadaju njihovim najupečatljivijim obilježjima. Sve to pokazuje kako je svetost kreativna i kako ona na raznolike načine kultivira i oplemenjuje čovjeka i njegov svijet. Ne treba se stoga čuditi što je sv. Ivan Pavao II. na početku trećeg tisućljeća isticao kako je svetost perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod Crkve, tj. čitavo njezino djelovanje u vremenima koja nadolaze (usp. Ulaskom u novo tisućljeće, br. 30). Isticao je to jer je dobro znao da je put svetosti put spasenja čovjeka. Poželimo stoga i našem gradu da bude prijestolnicom i one europske kulture koju su Europi, i ne samo njoj, podarili mnogi sveti ljudi, kakvih sigurno ima posvuda i danas.

Skip to content