Misa ponoćka, 2016.

Draga braćo i sestre!

1.              Često se ljudima dogodi da im se u jednom trenu život stubokom promijeni. Uzrok tomu može biti veoma različit, katkad izvanredan, a katkad običan, redovan. Može to biti neki radostan događaj, npr. vjenčanje, rođenje djeteta, ali i žalostan, kao kad nam netko drag iznenada ode s ovoga svijeta, kad saznamo da smo oboljeli od teške bolesti i slično. Možemo slučajno dobiti na lutriji i u trenutku od siromaha postati bogatašima. Ali i obratno, može se dogoditi da odjednom sve izgubimo i život nam se okrene naglavce. Bilo bi dobro večeras se prisjetiti nekih takvih događaja koji su se u naše živote duboko urezali, bilo po dobru ili po zlu. Potrebno je sjetiti se dobrih i loših, prvih da ih ne zaboravimo i da Bogu za njih zahvalimo, a drugih da ga molimo neka nam pomogne nositi se s njihovim posljedicama. Npr. oni koji su preživjeli ratna razaranja znaju što znači odjednom ostati bez ičega, čak i bez svojih najdražih. Isto se tako onima kojima se iznenada na kućnom pragu pojavila draga osoba za koju se smatralo da je nestala ili poginula, u jednom trenu, ali sada u pozitivnom smislu, sve u životu promijenilo. Posebno bi bilo dobro da se noćas, kad slavimo rođenje našeg božanskog Spasitelja, sjetimo nekog tako lijepog i sretnog događaja koji nećemo zaboraviti dokle budemo hodali po zemlji, jer je to bio trenutak kad nas je nebo dotaknulo. A to možemo doživjeti i u ovoj svetoj noći, naravno, ako želimo i dopustimo. To nebo je, naime, Betlehemsko Dijete čiji rođendan slavimo.

2.              Braćo i sestre, ovo prisjećanje na lijepe i ružne događaje koji su neizbrisivo obilježili naše živote pomaže nam donekle shvatiti što su u ovoj noći proživjeli Marija i Josip, kao i druge osobe uključene u sveto božićno događanje. Marija i Josip najprije su proživjeli neizvjesnost duga i naporna putovanja zbog popisa stanovništva. Kako se Marija, koja je bila u visokom stadiju trudnoće, mogla osjećati kad je čula da mora zbog nekog cara u Rimu krenuti na dalek put? A kako je bilo Josipu pokraj nje? Kakva neizvjesnost, kakav riskantan put! Sigurno to nikad nisu zaboravili. Kao što nisu zaboravili ni neljubaznost betlehemskih stanovnika koji ih nisu htjeli primiti pod krov, jer su se bojali da bi Marija u njihovoj kući mogla roditi i biti im na teret. Što su osjećali dok su išli izvan grada u kojemu za njih nije bilo nigdje mjesta, ni pod krovovima ni u srcima ljudi? Sigurno su bili žalosni zbog ljudske neosjetljivosti i sebičnosti, ali su istovremeno u srcu osjećali utjehu koju im je davala vjera da će Bog ipak providjeti za njih. A kako se tek nezaboravno u njihovo pamćenje usjekao trenutak Isusova rođenja, kad su čuli njegov plač i kad su ga mogli uzeti u ruke. Bog koji plače, Bog u ljudskim rukama! Kako nečuveno, kako čudesno, kako nezaboravno! Sjetimo se tog prizora dok na svoje ruke primamo Isusa u posvećenoj hostiji i pokušajmo pritom u sebi oživjeti onu istu zadivljenost i začuđenost kojom su oni bili obuzeti usred one tajanstvene noći. A kad su se pribrali, zacijelo su postali svjesni promjene koja im se dogodila, puta koji su prošli od prepuštenosti samima sebi i životne neizvjesnosti u kojoj su se našli do neizrecive radosti i osjećaja sigurnosti koju im je to božansko dijete donijelo. Nadam se, braćo i sestre, da se i mi, svatko na svoj način, možemo prepoznati u njima, u njihovoj tjeskobi, u njihovim strahovima, ali i u njihovoj vjeri i neizrecivoj radosti koju su osjećali zbog sreće što im je Bog povjerio svoga jedinorođenoga Sina, kojega sad mogu držati na rukama i privinuti na grudi.

3.              Istovremeno negdje pokraj njih nalazili su se betlehemski pastiri sa svojim stadima. Nije nam poznato jesu li znali za Marijin i Josipov dolazak u njihovu blizinu. Posao i društveni status pastira u ondašnjoj Palestini nije visoko kotirao. Štoviše, pastire se smatralo notornim varalicama koji potkradaju svoje gospodare, a nisu imali ni građanskih prava, zapravo, bili su na neki način izopćeni iz društva, kao uostalom i dijete Isus s Marijom i svojim poočimom Josipom „jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2, 7). I upravo ti prezreni i odbačeni ljudi imali su čast prvi čuti anđelove riječi: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2, 10-12). A da njihovo zaprepaštenje bude veće, anđelu se odjednom pridružila „silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim’“ (Lk 2, 14). Bio je to doživljaj koji ti siromašni ljudi, prezreni od svih, ali od Boga izabrani da prvi čuju radosnu vijest o rođenju Spasitelja, nisu nikada zaboravili, kao ni Marija i Josip. Evanđelist je zapisao kako su odmah pohitali do novorođenčeta pokloniti mu se i predati mu svoje darove, a „zatim se vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je rečeno“ (Lk 2, 20).

4.              Istovremeno su, kako evanđelist bilježi, pripovijedali svima „što im bijaše rečeno o tom djetetu“ i svi su se divili „tome što su im pripovijedali pastiri“ (Lk 2, 17). Nisu, dakle, šutjeli nego su razglašavali Radosnu vijest i tako postali prvim Isusovim učenicima i njegovim glasonošama dok je on još bio u pelenama. Razmišljajući o tim jednostavnim siromašnim ljudima, austrijska teologinja Veronika Prüller-Jagenteufel ovako si zamišlja njih i njihov povratak: „Nakon što su se divili djetetu i cijelu noć proveli u razgovoru pokušavajući shvatiti ono što su doživjeli, ipak je došlo vrijeme da se vrate (Lk 2, 20). Kakva je to samo bila noć! A upravo je to što su oni, jednostavni pastiri i pastirice, doživjeli i spoznali ostavilo dojam na druge. Svima je pomoglo da dublje gledaju i da u Novorođenome vide jamstvo da Bog ostaje kod svojih obećanja. Da će Mesija stvarno doći. Da je među ljudima moguć mir. Da strah može uzmaknuti pred radošću jer je Spasitelj tu – upravo za njih, male i marginalizirane ovoga društva. To obilježava i njihov povratak: uopće ne mogu prestati slaviti Boga. Oduševilo ih je to što su čuli i vidjeli. Istinski su mogli osjetiti spasenje i mir te čudesni sjaj prisutnosti Božje. Kao što je rečeno. Kao što su se nadali.“ (V. Prüller-Jagenteufel, Nastavljati put prema jaslicama, KS, 2009).

5.              Slično se dogodilo i Mariji kod navještenja. Najprije ju je anđeoska riječ da ju je svemogući Bog, nju, skromnu seosku djevojku, izabrao za buduću majku svoga jedinorođenoga Sina, posve zbunila i prenerazila. Ali nakon prvotnoga šoka ona se pribrala i prihvatila Božji poziv izrekavši svoje neopozive riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38). Ta iznenadna vijest i njezin odgovor zauvijek će promijeniti njezin život te u njemu ništa više neće biti kao prije. Prvo što je učinila nakon što je dala anđelu svoj pristanak, izrekla pred njim Bogu svoje „neka mi bude“, bio je posjet Elizabeti i molitva hvale Bogu, njezino veličanstveno „Veliča“. Ali sv. Luka je zapisao i što je činila u Betlehemu dok je promatrala malog Isusa i pastire koji su mu se klanjali. Ona, naime, „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2, 19). Marija dakle razmišlja o otajstvu kojega je dionica, meditira o njemu, a pastiri ga svima obznanjuju. Nije li upravo to slika Crkve koja moli i propovijeda, tj. koja s Marijom promišlja i čuva otajstva vjere, a s anđelima ih i pastirima obznanjuje svima. Tako nam sv. Luka maestralno u dvjema slikama predstavlja najdublju narav Crkve kao čuvarice i navjestiteljice otajstava našega spasenja.

6.              Draga braćo i sestre, vidimo kako Isusovo rođenje stavlja ljude pred životne izbore i kako nitko ne može od toga pobjeći. Neki se pred njim zatvaraju, kao stanovnici Betlehema, a u Jeruzalemu Herod i njegov dvor, dok one koji ga prihvaćaju Isus radikalno mijenja ispunjavajući im živote novim sadržajem i smislom. Zapravo, bez obzira na to prihvaćamo li ga ili odbacujemo, Isusov je dolazak događaj koji se sviju tiče i koji nas sve mijenja. Onima koji ga prihvaćaju dariva novu nadu, novi smisao, novo životno poslanje, dok oni koji ga svjesno odbacuju time još više sami sebe zatvaraju u svojoj egzistencijalnoj samoći i beznadnosti. Isusovo je rođenje radikalno promijenilo živote Marije i Josipa, pastira i mudraca, ali i bezbrojnih poslije njih. Isus i danas djeluje, on i danas proizvodi duboke promjene u srcima i životima mnogih. Neka, braćo i sestre, taj jedinstveni događaj i nas zahvati, kao bismo i mi u njemu našli smisao i radost svoga života. Stoga poželimo jedni drugima da iz ove crkve iziđemo kao ljudi koji će, poput mudraca s istoka, nakon što su vidjeli Dijete u jaslama, poklonili mu se i dali mu svoje darove, u život krenuti ne više starim putem nego novim, drugim putem, putem obraćenja, putem Isusa koji je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi k Ocu osim po meni“ (Iv 14, 6). Amen.

Skip to content