Velika Gospa 2015.

Trsat, 15. kolovoza 2015.

Draga braćo i sestre!

1.     Nedavno sam slučajno na jednoj našoj lokalnoj televiziji slušao o rezultatima ankete provedene na području koje dotična televizija pokriva. Anketno je pitanje glasilo: Što je poslije smrti: ništa ili reinkarnacija?

Većina upitanih odgovorila je da poslije smrti nema ništa. Dakako, ni ovakvo pitanje ni odgovori nisu u skladu s kršćanskom vjerom jer bi u njezinu u duhu trebalo pitati: Što je poslije smrti: ništa ili uskrsnuće? Kršćanski je odgovor na to uskrsnuće, a ne ni reinkarnacija ni ništavilo. To znači da mi vjerujemo kako čovjek poslije smrti ne nestaje niti se reinkarnira, tj. ponovno utjelovljuje u neka druga bića, nego nastavlja živjeti u svoj svojoj stvarnosti, dakle s dušom i tijelom, novim preobraženim životom. Mi kršćani to nazivamo uskrsnućem. O tome čitamo u Prvoj poslanici sv. Pavla Solunjanima: „Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo od mrtvih, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“ (1 Sol 4, 14). To „privesti“ ne odnosi se samo na čovjekovu dušu nego i na tijelo, stoga sv. Pavao na drugome mjestu tvrdi: „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve podložiti sebi on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnomu“ (Fil 3, 22-21). Isus pak govori da će oni koji vjeruju u njega biti uskrišeni u „posljednji dan“. „Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan“, kaže Isus (Iv 6, 40). Na temelju toga mi kršćani vjerujemo kako nakon smrti čovjekova duša nastavlja živjeti bez tijela do „posljednjeg dana“, kada će se s njime, ali sada preobraženim, ponovno zauvijek sjediniti.  

2.     Za razliku od drugih ljudi, čija će tjelesa, kako smo čuli, biti uskrišena u posljednji dan, Crkva vjeruje i ispovijeda da je Marija odmah nakon smrti dušom i tijelom uznesena na nebo, dakle da se njoj odmah dogodilo uskrsnuće. To je 1. studenoga 1950. definirao i svečano kao obvezujući članak vjere proglasio papa Pio XII. riječima: „Na slavu svemogućeg Boga, čija je osobita blagonaklonost upravljala Djevicom Marijom, na čast njegova Sina neumrlog kralja vječnosti, pobjednika nad grijehom i smrću, na povećanje slave uzvišene Majke Božje, na radost i veselje cijele Crkve vlašću koja nam je dana od našeg Gospodina Isusa Krista i svetih apostola Petra i Pavla objavljujemo, proglašavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: Bezgrješna Bogorodica, vazda Djevica Marija nakon završetka svojega zemaljskog života uznesena je s dušom i tijelom u nebesku slavu“ (DS 3903). Upravo je to ono što na današnju svetkovinu slavimo, zbog čega se ona i zove Marijino uznesenje. To znači da je svako slavljenje ovog blagdana promašeno ako u njegovu središtu nije ta tajna Marijina života i ako ga ne prate radost zbog njezina nebeskog proslavljenja, kao i čvrsta nada da će se i na nama, prema Isusovu obećanju, to isto ostvariti u posljednji dan, ako ga budemo slijedili Marijinom vjerom. U Mariji, naime, imamo uzor vjere koja nas sigurno vodi do one slave u koju je ona već ušla. U tom smislu Marija je pralik svakog vjernika i cijele Crkve, pralik vjere i pralik konačnog proslavljenja u vječnosti. To je, a ne ništavilo ili nekakve reinkarnacije, ono što nam Bog poslije smrti priprema i na što nas poziva po Isusu Kristu, Spasitelju čovjeka. Govoreći o tome što nam je Bog u Isusu kao naše konačno stanje pripravio, sv. Pavao reći će da je to nešto „što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo“ (1 Kor 2, 9). Dakle, jedno stanje koje nam je ovdje nemoguće primjereno predočiti i opisati. Budući da nas svetkovina Marijina uznesenja na nebo na takvo konačno naše stanje podsjeća i učvršćuje u nadi da nam je ono dostižno, ovaj nas dan ispunjava svetom radošću jer njezino nam je uznesenje jamstvo da će Isus i na nama ispuniti ono što je obećao kad je rekao: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“ (Iv 12, 26). Zato se pridružujemo anđelima koji se, kako kaže ulazna pjesma u današnje misno slavlje, raduju njezinu uznesenju i hvale Sina Božjega.

3.     Ipak, braćo i sestre, ne možemo prijeći preko činjenice da spisi Novoga zavjeta šute o tako uzvišenom kraju Marijina zemaljskoga života, štoviše, da ni ne spominju gdje je, kako i kada ona umrla. Kako objasniti tu šutnju i na koji je način Crkva, unatoč tome, došla do zaključka da je Marija odmah nakon smrti dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu? Odgovor na to nalazimo u upornom i neprekidnom razmišljanju Crkve o onome što se o Mariji i o njezinoj ulozi u povijesti našega spasenja u Svetome pismu nalazi izričito ili implicitno zapisano. To je razmišljanje rezultiralo sve dubljim uranjanjem u tajnu njezina života i poslanja. Posebno je važna bila činjenica da je ona Majka jedinorođenoga Sina Božjega, kojega je rodila bez povrede djevičanstva. Polazeći od tih izričito objavljenih istina, Crkva je u sklopu nastojanja da dublje pronikne u tajnu Kristove osobe i samog Presvetog Trojstva došla do zaključka da je Marija Bogorodica i vazda Djevica, što su prve dvije definirane istine vjere o njoj. Polazeći od toga, Crkva je, vođena Duhom Svetim, nastavila sve dublje uranjati u tajnu Marijine osobe i poslanja te je tako došla do spoznaje da je ona koja je rodila obećanog Spasitelja svijeta morala već unaprijed, prije samog njezina začeća, biti očuvana od ljage istočnoga grijeha, kao i od svakog osobnoga grijeha. Slijedom takvih vjekovnih promišljanja papa Pio IX. je 1854. proglasio dogmu o Marijinu bezgrešnom začeću, koja se odnosi na početak njezina života. Ali, usporedo s pitanjem o početku Marijina života, nije se prestajalo razmišljati ni o njegovu kraju, tj. o tome kako je Marija završila svoj život, odnosno što se s njome dogodilo poslije smrti. Oslanjajući se na činjenice da je Marija Bogorodica, da je rodila Sina Božjega i pritom ostala djevica, da je začeta bez ljage istočnoga grijeha, kao i to da ju anđeo kod navještenja pozdravlja riječima: „Zdravo milosti puna! Gospodin s tobom!“ (Lk 1, 28), u Crkvi je, vođenoj trajno Duhom Svetim, postupno sazrela spoznaja da je Marija, poslije smrti, uzašla u nebo ne samo dušom nego i tijelom, dakle da je čitavom svojom stvarnošću u nebo uznesena. I to je papa Pio XII., kako smo spomenuli, 1. studenog 1950. svečano proglasio kao obvezujući članak vjere.

4.     Ne treba nas, braćo i sestre, čuditi to postupno napredovanje Crkve, pod vodstvom Duha Svetoga, prema sve dubljem shvaćanju onoga što vjeruje. Marija, koja je majka i pralik Crkve, također je rasla i sazrijevala u spoznaji onoga što je vjerom prihvatila. Tako već kod navještenja, nakon što je čula da ju je Otac nebeski izabrao za majku njegova jedinorođenoga Sina, pita anđela koji joj je to navijestio: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? (Lk 1, 34). Marija želi znati, želi razumjeti ono što Bog od nje traži. Slično se ponaša i kad je našla Isusa u Hramu, gdje je on kao dvanaestogodišnji dječak bez njihova znanja ostao: „Sinko , zašto si nam to učinio? Gle Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ A kad im Isus odgovara protupitanjem: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“, evanđelist bilježi: „Oni ne razumješe riječi koje im reče“ (Lk 2, 48-50). O sličnom nerazumijevanju Isusovih postupaka govori i sv. Marko u svezi s Isusovim rođacima koji su, zajedno s njegovom majkom, došli urazumiti Isusa jer su čuli da se govori: „Izvan sebe je“ (Mk 3, 21; 31). Ovi nam primjeri, braćo i sestre, pokazuju kako Marijina vjera nije bila nešto od početka gotovo dano. Naprotiv, kod Marije možemo vidjeti kako je vjera stvarnost koja se postupno razvija i sazrijeva. To znači da ona nije od prvoga trenutka navještenja jasno do kraja razumjela tko je njezin sin, bez obzira na to što je bila „milosti puna“. Takve trenutke, kada Marija nije „razumjela“ Isusa, zabilježili su evanđelisti Luka i Marko. Ali ona se nije s time mirila nego je, kako čitamo kod sv. Luke, ispitivala i tražila razjašnjenje i odgovor na ono što joj je bilo nejasno. Tako je ona rasla i napredovala u vjeri i u razumijevanju onoga što je vjerovala. Uostalom, i o samom je Isusu zapisano da je napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi (usp. Lk 2, 52). Bio je dakle podložan zakonu fizičkog i duhovnog rasta i sazrijevanja.

5.     Draga braćo i sestre, to da je Marija rasla u spoznaji vjere, i da je Isus napredovao u mudrosti, dobi i milosti, objašnjava zašto i Crkva, kojoj je Isus glava, a Marija majka i pralik, neprestano nastoji dublje shvatiti i razumjeti ono što vjeruje. Sve to treba biti i nama poticajem da se i sami trudimo bolje upoznati i, koliko je moguće, razumjeti ono što vjerom prihvaćamo. Danas je to posebno važno i aktualno jer se posvuda susrećemo s velikim vjerskim neznanjem, s pravim vjerskim analfabetizmom, čime se objašnjava i rašireno uvjerenje da se može biti kršćanin i istodobno vjerovati u reinkarnaciju i u svašta drugo. Mnogi naši suvremenici, iako se smatraju vjernicima, ne poznaju ni osnovne vjerske istine, a kamoli da ih razumiju u njihovu pravom značenju. Ali, što je najgore, to ih uopće ne smeta. U mnogim kršćanskim obiteljima danas nema ni vjerskih knjiga ni časopisa, a često ni Sv. pisma ni Katekizma Katoličke Crkve. A ako se nešto od toga i nađe, ne otvara se i ne čita. No bez poznavanja vlastite vjere nije moguće u njoj rasti, ni prema njoj živjeti i djelovati.

6.     Već je u starini istaknuto načelo: „Vjera traži razum.“ To znači da je potrebno neprestano težiti za što boljim poznavanjem i razumijevanjem onoga što vjerujemo. Objavljujući se, Bog nam nije sve izričito rekao, ali nam je dao razum kojim možemo odgonetnuti njegovu implicitnu poruku. Dogma o Marijinu uznesenju u nebo, kao i druge definirane istine vjere, plod su upravo takvog razumskog prodiranja u implicitni sadržaj onoga što vjerom prihvaćamo. Takva razumom shvaćena vjera, dakako u mjeri u kojoj je to moguće, postaje nam pravim i pouzdanim pratiocem i putokazom u rješavanju svakodnevnih životnih problema, ali i svjetlo našoj nozi (usp. Ps 119) dok putujemo prema vječnom odredištu, onamo kamo je Marija već stigla. Neka nam ona bude i učiteljica na putu sve dubljeg razumijevanja vjere i što dosljednijega života u skladu s njome. Amen.