Uzvišenje Svetoga Križa, 14. rujna 2015.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

(Katedrala, oproštaj mons. Ivoslava Linića o službe rektora Katedrale)

Draga braćo i sestre!

1.     Blagdan Uzvišenja Svetoga Križa ima svoje početke u Jeruzalemu, gdje je 13. rujna 335., upravo na dan kad se slavio godišnji spomendan pronalaska Isusova križa, bila posvećena bazilika koju je car Konstantin dao sagraditi iznad Svetoga groba.

Dan nakon toga, tj. 14. rujna, slavlje je nastavljeno svečanim izlaganjem i čašćenjem Isusova križa u novoposvećenoj bazilici. Kasnije se u istom slavlju obilježavao i čudesni povratak relikvija Svetog Križa iz ruku Perzijanaca, koje je u bitci 628. godine pobijedio car Heraklije, onaj isti koji je naše pretke pozvao iz Velike ili Bijele Hrvatske u krajeve gdje i danas obitavamo. Heraklijeva pobjeda nad moćnim Perzijancima smatrana je pravim čudom, a car je kao jedan od uvjeta za sklapanje mira zahtijevao da kršćanima bude vraćen ukradeni Isusov križ.

2.     Nikad ne smijemo zaboraviti da kršćani ne štuju križ kao takav nego Isusa koji nam je na njemu zaslužio spasenje. Križ je Isusovom smrću na njemu postao simbolom poslušnosti i ljubavi, pobjede i života.  Prihvativši smrt na križu iz poslušnosti svome Ocu i iz ljubavi prema nama, Isus je drvo križa pretvorio u stablo novog života, i zato kršćani štuju križ. Svoju poslušnost Ocu on je u Getsemanskom vrtu potvrdio riječima: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). A svoju ljubav prema nama opisao je riječima: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Ipak, ako točnije promotrimo stanje čovjeka, moramo reći da Isus na križu nije umro za svoje prijatelje nego zapravo za svoje neprijatelje. Naime, Božji je neprijatelj svaki koji grijehom vrijeđa Boga. A sv. Ivan kaže: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1 Iv 1, 8).

Mi, dakle, uzdižemo pogled prema križu jer Isus „uznese naše grijehe na križ“ (1 Pt 2, 24), da ih svojom žrtvom uništi (usp. Heb 9, 26). Zato u liturgiji Velikog petka, u obredu otkrivanja križa, Crkva kliče: „Evo drvo križa, na kom Spas je svijeta visio. Dođite, da se poklonimo!“

3.     Utjelovljenjem je Isus postao nama sličan u svemu osim u grijehu. Prihvatio je dakle naše radosti i žalosti, uspjehe i neuspjehe, boli i trpljenja. Time što je trpio, pokazao nam je, dakle, da je križ sastavni dio ljudskog života. To znači da nema ljudskog života bez križa, zbog čega je uzaludno i iluzorno svako nastojanje da ga se iz života posve ukloni. Što, dakle, preostaje? Očaj? Besmisao? Razbojnik koji je raspet s Isusove lijeve strane, predstavnik je onih koji trpe i umiru na križu bez nade, u gorčini i očaju, jer ne prihvaćaju Boga koji u Isusu solidarno s nama trpi i umire, pretvarajući time križeve u sredstvo spasenja, a ne propasti, života, a ne smrti. Nasuprot tome, razbojnik koji je raspet s desne Isusove strane ispovijeda svoje grijehe i priznaje da za njih zasluženo trpi, te moli Isusa da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo. I Isus ga uslišava govoreći mu: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43). Taj desni razbojnik svojim postupcima simbolizira sve one koji, dok sami trpe na križu, prepoznaju da je i Bog u Isusu uz njih također raspet, što ih potiče da mu se s vjerom i pouzdanjem obraćaju za spasenje.

4.     Draga braćo i sestre, budući da se Bogočovjek Isus dao raspeti na križ, očito je, kako smo rekli, da je križ čovjekov put koji ga, ovisno o tome kako po njemu hoda, može odvesti i u život i u smrt. Lijevi i desni razbojnik uz Isusa na Kalvariji simboliziraju upravo te dvije mogućnosti razrješenja ljudske sudbine. Lijevi propada jer ne prihvaća križ i onoga koji se dao razapeti skupa s njime, kako bi ga spasio, dok desni čini suprotno i u vjeri moli Isusa za pomoć te umire s čvrstom vjerom da će ga Isus primiti u raj. Lijevi će se radije utopiti nego prihvatiti ispruženu ruku koja ga hoće spasiti, dok desni, naprotiv, koristi pruženu mogućnost i spašava se. U tom smislu trebali bismo se i mi svaki put pred Isusovim križem pitati o svom izboru, o tome na kojoj smo strani, tj. u kojem se od dvojice koji su s Isusom razapeti prepoznajemo. Svi smo grešni i Isus je umro za sve nas grešne, ali spašavaju se samo oni koji slobodno prihvaćaju njegovu spasiteljsku ruku. Stoga, svaki put kad stojimo pred Isusovim križem, molimo Gospodina da nikad ne odbijemo njegovu ponudu spasenja. Molimo našeg Spasitelja da nam njegov križ postane lađom što će nas potopljene prevesti do luke spasa.

5.     Dakako, sve ovo što smo rekli o križu kao simbolu ljudskog trpljenja i sredstvu i putu razrješenja čovjekove sudbine ima smisla samo zato jer je Isus, nakon što je na križu umro, treći dan od mrtvih uskrsnuo. Isusovo je uskrsnuće jedina potvrda da je točno sve ono što je on naučavao i kako je živio. Ono je potvrda da ima smisla žrtvovati se za druge, ljubiti i one koji nas mrze, da ima smisla čak umrijeti ne samo za prijatelje nego i za neprijatelje, ako im svojom smrću možemo omogućiti vječno spasenje. Bez Isusova uskrsnuća njegov bi križ bio i ostao ono što je bio prije nego što je on na njega bio raspet: grozno sredstvo mučenja i umiranja. I sam bi Isus vjerojatno bio davno zaboravljen ili bi ga se možda pamtilo samo kao jednog od tolikih koje su tadašnje vlasti osuđivale na smrtnu kaznu razapinjanjem. Sv. Pavao će napisati: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša… Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše.“ Međutim, Pavao bez ikakve dvojbe uzvikuje: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih“ (1 Kor 15, 14, 18, 20). Kristovo uskrsnuće daje, dakle, smisao njegovu i našem križu i smrti. Isusovo uskrsnuće obasjava svaku Golgotu svjetlom kojim nikakva tama ovoga svijeta ne može ovladati. Uzvisivanjem Isusova križa Crkva nas želi podsjetiti upravo na to da se pod svojim križevima i na njima svrstamo na desnu stranu te, slijedeći primjer desnog razbojnika, molimo Isusa neka nas primi u svoje vječne stanove.

6.     Draga braćo i sestre, u našoj katedrali čuva se Isusov križ koji je ranjen kamenom što ga je na njega bacila bezbožna ruka. Tu žalosnu činjenicu trebamo prihvatiti kao pitanje čime ja ranjavam Isusa, čime ga svaki od nas ranjava. Naime, svaka psovka i svako kršenje Božjih zapovijedi znači svojevrsno bacanje kamenja na raspetoga Gospodina. Posebno se na Isusa na križu nabacujemo onim čime vrijeđamo svoje bližnje, prema njegovim riječima: „Zaista, kažem vam, što god učiniste  jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 28, 40). Zato nam je Isusov križ najbolje i najjasnije ogledalo pred kojim često trebamo stajati i ispitivati svoju savjest, posebno svoju poslušnost Bogu i ljubav prema bližnjemu. Isusove raširene i na križ prikovane ruke i noge, kao i probodeni bok i trnjem okrunjena glava, svjedoče o veličini njegove ljubavi prema nama i pozivaju nas da ga nasljedujemo.

7.     Draga braćo i sestre, sveti Isusov križ možemo uzvisivati i štovati riječima i djelima. Mons. Ivoslav Linić, koji ovim slavljem završava svoju dugogodišnju službu rektora naše katedrale i odlazi u zasluženu mirovinu, uzvisivao je tijekom svog dugog svećeničkog života Isusov križ na oba spomenuta načina. Riječima ga je veličao i drugima govorio o njegovu značenju, pozivajući ih da se obrate i postanu njegovim iskrenim poklonicima i štovateljima. Čitavo njegovo svećeničko djelovanje kao propovjednika i djelitelja sakramenata imalo je samo jedan cilj: učiniti da oni koji su mu kao svećeniku povjereni – a kao mladom svećeniku posebno su mu bili povjereni vjernici Cvitovića, Cernika i Mrkoplja – postanu poklonici Isusova križa i da se raspeti i uskrsnuli Gospodin proslavi u njihovim životima.

Ali znajući za Isusovu opomenu da neće u kraljevstvo nebesko ući oni koji samo govore, a ne izvršavaju volju Božju (usp. Mt 7, 21), naš se monsinjor trudio i u djelo provoditi ono što je ispovijedao i naučavao. Tako je tijekom svog dugog svećeničkog života učinio mnoga djela milosrđa pomažući onima koji su mu se u raznim potrebama obraćali. Koliko je toga bilo, vjerojatno ni on sam ne zna. Ali važno je da je Bogu poznato, jer dobra su djela jedino što nosimo sa sobom na odlasku iz ovoga svijeta. Naš se monsinjor trudio, ako sam nije mogao pomoći, pronaći ljude koji su to mogli.

8.     Kao višegodišnji ekonom najprije Riječko-senjske, a zatim i Riječke nadbiskupije, naš je monsinjor brinuo o održavanju središnjih nadbiskupijskih ustanova te o izgradnji i opremi novih crkava i drugih objekata. Podsjetimo da je već kao župnik u Mrkoplju sagradio novi župni stan, u kojem nikad nije prespavao, jer je za vrijeme gradnje na prijedlog Svećeničkog vijeća bio imenovan nadbiskupijskim ekonomom. A kad mu je 1981. povjerena uprava katedrale, sve je svoje sile upotrijebio kako bi je obnovio, budući da je bila u veoma zapuštenom stanju. U teškim vremenima za Crkvu bio je uspješan u pronalaženju dobrotvora za obnovu krova, za izradu prekrasnih glavnih i bočnih ulaznih vrata, za obnovu orgulja, prezbiterija, klupa, za uređenje kapelice Presvetog Oltarskog Sakramenta, za izradu vitraja i uređenje muzeja sa sakristijskim prostorom, kao i za uređenje galerije u kojoj su smještene i javnosti dostupne mnoge vrijedne umjetnine što ih naša katedrala posjeduje. Pobrinuo se i za obnovu rektorske kurije i kupnju prostora za vježbanje zbora, koji mu je uvijek bio posebno na srcu. To je ono najvažnije što je u njegovo vrijeme učinjeno na planu obnove i promocije naše katedrale kao prvoklasnog spomenika vjere i kulture. U svemu tome zdušno su ga podržavali najprije riječko-senjski, a zatim i riječki nadbiskupi te časne sestre Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, kao i mnogi katedralni suradnici iz redova vjernika laika. Svima njima u ovoj prigodi, kao predvodnik ove mjesne Crkve, također od srca zahvaljujem.

9.     Dragi monsinjore, bili ste osoba koja je okupljala ljude oko sebe, koja se rado družila s osobama različitih uvjerenja, uvijek otvoren za slušanje i razgovor, za primanje i davanje savjeta. Vrata Vaše kurije i ureda ekonomata bila su uvijek svima otvorena za „čašicu razgovora“, koja je redovno bila „začinjena“ i kakvom pravom čašicom. Nadbiskupi su znali cijeniti Vaš rad i Vašu požrtvovnost te su Vas imenovali za člana katedralnog kaptola, kojemu ste već više godina i prepozit. Također su od Svetog Oca za Vas ishodili imenovanje za prelata Njegove Svetosti, što je najviše odlikovanje koje Sveta Stolica dodjeljuje svećenicima. Osobno sam Vam zahvalan za mnogo toga. Ali od svega želim istaknuti raspoloživost kojom ste prihvatili moj prijedlog da Vas, zbog zdravstvenih razloga, umirovim. Bespogovorno ste to prihvatili, kako i priliči svećeniku, iako Vam je, kao uostalom svakome koji je cijelog sebe uložio u ono što mu je bilo povjereno, u srcu bilo teško. Želim Vam ugodan i dug boravak u Svećeničkom domu, dobro zdravlje i svakim dobrom ispunjene umirovljeničke dane. Hvala Vam za sve i neka Vam Gospodin u svoje vrijeme udijeli pravu nagradu za sve što ste učinili za njegovu Crkvu i čime ste proslavili njegovo sveto ime. Amen.

Skip to content