Svi sveti, Kozala 2015.

Draga braćo i sestre!

1.     Crkva kao zajednica vjernih postoji na zemlji kao vojujuća, u čistilištu kao trpeća i u raju kao proslavljena. Komunikacija između ovih triju razina iste Crkve događa se neprestana. Vojujuća Crkva svakodnevno upućuje molitve Bogu za one koji su u čistilištu, kako bi što prije odande prešli u puno zajedništvo proslavljene Crkve. Istovremeno vojujuća Crkva slavi proslavljenu Crkvu, ugleda se u njezine članove kao uzore i utječe se njihovu zagovoru pred Kristovim prijestoljem. S druge strane, proslavljena Crkva u raju zauzima se svojim molitvama i zagovorom kako za trpeću Crkvu u čistilištu tako i vojujuću Crkvu na zemlji. A trpeća Crkva u čistilištu, tj. naša braća i sestre koji su umrli u milosti Božjoj, ali nisu posve spremana za ulazak u puno zajedništvo Crkve u raju, nalaze se poslije smrti kao u jednom međustanju, u kome ih Krist vatrom svoje ljubavi čisti od svega što ih priječi da se cijelim svojim bićem odluče za njega. Naime, oni su se u biti opredijelili za njega, ali postoji još nešto što s tom odlukom nije u skladu i što treba ukloniti, kako bi mu posve, cijelim bićem, svom svojom osobom mogli pripadati. Crkva vjeruje da im mi svojim molitvama i dobrim djelima, a posebno euharistijom, u tome možemo pomoći, kao što im u istome pomažu i oni koji su već u nebu, tj. u punom zajedništvu s Kristom i njegovim mističnim tijelom. Pritom treba istaknuti da ni pakao ni čistilište, kao ni raj ili nebo, nisu neko mjesto nego to su stanja: pakao je stanje bez Boga, čistilište je stanje čovjeka poslije smrti u kome ga Krist još treba pročistiti vatrom svoje ljubavi kako bi mogao biti primljen u puninu Božjeg zajedništva, a raj ili nebo je stanje u kome je čovjek potpuno u Bogu i Bog u čovjeku.

2.     Postoji jedan dan u godini kada svoje misli i osjećaje posebno usmjerujemo prema proslavljenoj Crkvi u nebu. To je upravo današnji dan, kada slavimo sve svete, tj. sve one vjernike koje je vojujuća Crkva, dakle Crkva koja se za kraljevstvo Božje bori na zemlji, po posebnim znacima prepoznala da su Božji ugodnici te je javno i službeno proglasila da se nalaze u punom zajedništvu proslavljene Crkve u nebu. Takve posebno nazivamo svetima i njima se utječemo za zagovor, nastojeći ih također slijediti kao životne uzore.

No Crkva ih ne bi mogla proglasiti svetima u nebu da nisu sveto živjeli na zemlji. Zato je svaki novi svetac kojeg Crkva proglasi dokaz da na zemlji još uvijek ima svetosti, da još uvijek postoje ljudi koji se trse dosljedno nasljedovati Isusa Krista, jer svetost se upravo sastoji u nasljedovanju i suobličavanju Isusu Kristu, koji je kao Bog jedini svet po sebi. U tom smislu papa Benedikt XVI. kaže: „Svetost, punina kršćanskog života ne sastoji se u tome da se čine izvanredne stvari, već u tome da se sjedinimo s Kristom, da živimo njegova otajstva, da usvojimo njegova držanja, njegove misli, njegovo vladanje. Mjera je svetosti uzrast koji je Krist postigao u nama, koliko smo, snagom Duha Svetoga, oblikovali čitav svoj život po njegovom“ (Kateheza na općoj audijenciji, 13. IV. 2011).

Slično je govorio i sv. Ivan Pavao II. ističući da se ideal kršćanske svetosti „ne smije pogrešno shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednog života koji mogu živjeti samo neki ‘velikani’ svetosti“. Naime, „putovi svetosti su mnogostruki i prikladni pozivu svakog čovjeka“. Zbog toga je, kako smatra sv. Ivan Pavao II., potrebno „da se svima na uvjerljiv način ponovno ponudi to ‘visoko mjerilo redovitog kršćanskog života’“ (NMI 31).

U skladu s time, hrvatski su biskupi 2002., na početku trećeg tisućljeća, izdali pastoralne smjernice „Na svetost pozvani“, u kojima upravo govore, ponukani pozivom Ivana Pavla II., da su na svetost pozvani svi kršćani, a ne samo neki, te da svetost treba biti cilj svega pastoralnog djelovanja Crkve.

3.     Na Svetkovinu svih svetih naviješta se evanđelje o blaženstvima. Očito Crkva time želi reći kako su sveci oni koji su blaženstva živjeli i na taj način postali svetima. Budući da Isus naziva blaženima siromahe, proganjane, ožalošćene, gladne i žedne pravednosti, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce, to znači da su sveci hrabro prihvaćali i podnosili sve tegobe ovog života čvrsto vjerujući u Božju providnost i u Isusovo obećanje: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16, 33). Sveci nisu bili slabići, nego hrabri ljudi, koji su se, uprtog pogleda u Nebo, suočavali s izazovima svog vremena, bilo da se radilo o siromaštvu, progonstvu, ratu, nepravdi. Sjetimo se samo tolikih svetaca koji su se u svoje vrijeme borili protiv gladi i siromaštva, ili onih koji su se za svoje mučitelje molili da im Bog oprosti; tolikih djevica koje su radije umrle nego dopustile da im se oduzme djevičanstvo; tolikih koji nisu zatvarali oči pred siromaštvom, marginalizacijom slabih i bolesnih, nego su sve svoje sile i sposobnosti koristili kako bi svima takvima pomogli. Sjetimo se tolikih svetaca koji nisu šutjeli na nepravdu nego su glasno protiv nje govorili i izlagali se da zbog toga budu proganjani, zatvarani pa i ubijeni.

4.     Davno, još kao sjemeništarac, pročitao sam životopis Belgijanca sv. Damjana de Veustera, redovnika koji je postao apostola gubavaca. Otad se nisam prestao diviti njegovoj osobi i djelu. Bio je član Družbe Srca Isusova i Marijina. Na vlastitu želju, dakako i uz suglasnost svojih redovničkih poglavara, pošao je u novoosnovanu misiju na Havajima. Tadašnje havajske vlasti bile su skupile sve gubavce na otok Molokai i ondje ih prepustile samima sebi. Kad je tražen dobrovoljac koji bi preuzeo duhovnu skrb za njih, javio se otac Damjan. Time je slobodno izabrao da čitav svoj daljnji život provede s tim jadnicima, na tom otoku koji je do njegova dolaska nazivan „grobljem i paklom živih“. Kad je došao k njima, nakon prve propovijedi sve ih je zagrlio i s njima se solidarizirao govoreći: „Mi gubavci.“ A kad ga je jedan od gubavaca upozorio da bi se, dotičući ih, i sam mogao zaraziti, on je odgovorio: „Sine moj, ako mi bolest oduzme ovo tijelo, Bog će mi dati drugo.“ Na kraju je doista dobio gubu i od nje umro na Veliki ponedjeljak 15. travnja 1889. Proglašujući ga svetim, papa Benedikt XVI. je 10. svibnja 2009. u Louvenu rekao: „Pred takvom plemenitom dušom nanovo se prisjetimo da ljubav izgrađuje jedinstvo: ona ga rađa i čini poželjnim… Ljubav nas poziva da otvorimo oči i primijetimo gubu koja izobličuje čovještvo braće te nas i danas poziva na djelotvornu ljubav.“

5.     Draga braćo i sestre, primjer oca Damjana de Veustera, kojega neki smatraju najvećim Belgijancem, pokazuje nam kako su sveci najhrabriji ljudi. Oni su utjelovljenje samog našeg Gospodina Isusa Krista, koji je također slobodno izabrao da dođe k nama i da s nama dijeli sudbinu grešnika, duhovnih gubavaca, kako bi nam omogućio da živimo životom dostojnim djece Božje. Svaki je svetac u tom smislu svojevrsni Damjan de Vesteur, utjelovljena Kristova ljubav u ovom svijetu. Bogu smo zahvalni da i mi u našoj Crkvi i u našem hrvatskom narodu imamo takve hrabre svjedoke vjere i nade u Boga, koji je solidaran s nama, iako smo ranjeni gubom grijeha. Spomenimo samo bl. Alojzija Stepinca, koji se hrabro opirao dvama totalitarističkim bezumljima u prošlom stoljeću, ili bl. Miroslava Bulešića, mladog svećenika, koji je 1947., nakon krizme u Lanišću, bio zaklan, jer protivnici nisu znali kako drukčije ušutkati njegov neustrašivi glas koji je osuđivao bezumlje i bezboštvo, a pozivao na obraćenje i vjernost Isusu Kristu i njegovu evanđelju. Radujem se što će njegove moći doskora dobiti i ova vaša crkva. Nadam se da će vam to biti dodatnim poticajom da i sami budete hrabri ljudi i kršćani, kao što su bili sveci, koji nisu slijedili duh ovoga svijeta, nego Duha Svetoga, kojeg Isus dariva onima koji ga žele primiti i slijediti.

6.     U današnjem čitanju iz Knjige Otkrivenja čujemo vidioca kako govori: „Eno velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, palme im u rukama.“ Da, braćo i sestre, nebo je napučeno svecima, koji nas zagovaraju pred Božjim prijestoljem. Ali, možda bi nas još više trebalo radovati to da su oni prije nas živjeli na zemlji i pokazali nam kako se usred nevolja i usprkos njima nepokolebljivo vjeruje u Boga, kako se snagom te vjere mijenja ovaj svijet i gradi kraljevstvo Božje. U tom smislu sveci su nam primjer i ohrabrenje, ali i pouzdani zagovornici pred Bogom. Amen.

Skip to content