Svečana Večernja u povodu devet desetljeća riječke nad/biskupije

(Katedrala, 27. XI. 2015)

Draga braćo i sestre!

1.     Ovom svečanom Večernjom započeli smo proslavu devet desetljeća biskupije i nadbiskupije u Rijeci. U tu devedesetu obljetnicu utkano je više manjih obljetnica (posebno 45 godina Riječko senjske nadbiskupije i metropolije te 15 godina Riječke nadbiskupije i metropolije). Sve one zajedno svjedoče o čudesnoj Božjoj providnosti koja vodi Crkvu Kristovu na svakom mjestu i u svakom vremenu, opskrbljujući je svime što je potrebno da bi mogla ostvariti poslanje koje je od svog Utemeljitelja primila. Tako je Božja providnost vodila i Crkvu u ovim našim krajevima. Kaže se da Božji putovi nisu naši, niti se njegovi naumi i misli uvijek poklapaju s našima. To potvrđuje i ovih devedeset godina naše mjesne Crkve. Narodna izreka kaže: „Čovjek snuje, a Bog određuje!“ Tako su tijekom proteklih devedeset godina i crkveni i svjetovni ljudi imali ovdje svoje planove i s narodom i s Crkvom, ali Bog je htio da u mnogočemu bude drukčije. Ljudi su snovali, a on je vodio i određivao po svojoj volji.

2.     Devedeset godina biskupije u Rijeci prigoda je da prije svega Bogu uputimo svoju zahvalu, jer da on to nije htio, ne bismo večeras imali povoda za ovo okupljanje. Zahvalni smo mu za tolike darove, milosti i utjehe koje je dijelio pojedincima i cijelim naraštajima tijekom svih ovih godina. Zahvalni smo mu za sve one koji su stoljećima sanjali da Rijeka postane biskupijsko pa i metropolijsko sjedište, kao i za one koji su taj san s njegovom pomoći prije devedeset godina ostvarili. Slično mu zahvaljujemo i za mnoge koji su pomogli da Rijeka prije četrdeset i pet godina, u novim društvenopolitičkim okolnostima, postane nadbiskupijsko i metropolijsko sjedište, kao i za one koji su prije petnaest godina uvidjeli potrebu bolje organizacije crkvenog života na istom prostoru, što je imalo za posljedicu podjelu Riječko-senjske nadbiskupije na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. Dugujemo mu zahvalu i za tolika dobra koja je tako organizirana Crkva ostvarila za zemaljsku i vječnu sreću mnogih.

3.     Nije teško uočiti kako su se sve organizacijske promjene u životu Crkve koja danas živi u Riječkoj nadbiskupiji te u biskupijama Gospićko-senjskoj, Porečko-pulskoj i Krčkoj dogodile kao posljedica krvavih ratova na ovim prostorima. Tako je nakon Prvog svjetskog rata osnovana Riječka biskupija, koja je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata prerasla u nadbiskupiju i metropoliju, da bi nakon Domovinskog rata bila ponovo reorganizirana. Sve se to događalo u ozračju ne samo ratnih razaranja nego i Crkvi protivnih ideologija fašizma, komunizma i nacionalizma, koje su prouzročile mnoga trpljenja i patnje bezbrojnim ljudima bilo zbog svoje nacionalne pripadnosti ili zbog neprihvaćanja vladajuće ideologije. Zato večeras želimo moliti da se na ovim našim prostorima, ali ni bilo gdje u svijetu, ne ostvari uzrečica: „Povijest se ponavlja!“ Činimo to svjesni da bi se, sudeći po aktualnim prilikama u svijetu, ona lako moglo ponoviti i prouzročiti dosad neviđenu katastrofu.

4.     Zbog toga naša večerašnja molitva treba biti zahvalna i prozbena. Osjećamo potrebu da Gospodinu zahvalimo za primljene milosti i darove, kao i za sve one koji su tijekom ovih desetljeća u njegovo ime vodili Crkvu Božju na ovim prostorima. Posebno u tom smislu uzdižemo svoje molitve za pokoj duša njezinih pastira: biskupa Saina, Santina, Camozza te nadbiskupa Burića, Pavlišića i Tamaruta, kao i za brojne svećenike, redovnike i redovnice te vjernike laike. Zahvaljujući njihovim žrtvama i svjedočenju, Kristova se vjera prenosila s naraštaja na naraštaj, pa tako može i nas danas obasjavati svojim božanskim svjetlom i hraniti nebeskom nadom.

Zahvali pridružujemo i molitvu za oproštenje tolikih grijeha i slabosti pripadnika Crkve, kao i za propuste koje su u prošlosti i u sadašnjosti učinili. Molimo Gospodina da učimo na pogreškama, u duhu riječi: „Hisoria magistra vitae est.“ Tražimo ga u tom smislu posebno prosvjetljenje da se naučimo čuvati autonomiju Crkve, kako je ne bi podjarmila nikoja zemaljska vlast i kako se ne bi sama dala podjarmiti. Pored toga, uputimo Svemogućemu usrdnu molitvu da nas sačuva od svakog zla, a posebno od ratnih strahota koje su tijekom povijesti tako često i nemilo harale ovim krajevima ostavljajući iza sebe duhovnu i materijalnu pustoš. Stoga, dok Bogu s psalmistom kličemo:  „Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“, trudimo se biti među onima o kojima isti psalmist kaže: „Mili su Gospodinu oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu.“ Amen.