Sv. Vid, pontifikalna misa, 2015.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Solidarnost, a ne ravnodušnost

(Čit. 2 Mak 7, 1-2.9-14; Ef 6, 10-20; Iv 12, 24-26)

Draga braćo i sestre!

1.     Nakon što smo čuli Božju riječ, pozvani smo o njoj razmisliti, pitajući se posebno što ona meni, odnosno svakom od nas osobno kaže i znači. Božja nam riječ sigurno pomaže ispravno shvatiti značenje današnje svetkovine u čast mučenika sv. Vida, otkriva nam njezin specifičan smisao, ali sve to na način da i nas u to uvodi, potičući nas da ne budemo promatrači koji sa strane, „iz daleka“, gledaju mučenja tog mladog čovjeka, slični Isusovim znancima u trenutku njegova raspeća, o kojima je sv. Luka zapisao: „Stajahu podalje i gledahu…“ (Lk 23, 49).

Naprotiv, Božja riječ nas poziva da se svrstamo uz onu skupinu ljudi koji su, predvođeni Isusovom majkom, iz blizine pratili Isusa u njegovu trpljenju i umiranju. „Uz križ su Isusov stajale – zabilježio je sv. Ivan – majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena“ (Iv 19, 25). S njima je bio i bezimeni ljubljeni učenik, kojemu je Isus s križa povjerio svoju majku i njega njoj (usp. Iv 19, 26-27). Neki smatraju da se pod tim skriva sâm pisac četvrtog evanđelja, sv. Ivan evanđelist, dok drugi ističu kako to može biti svaki koji Isusove patnje ne promatra izdaleka nego se solidarizira s njime dok pati i trpi u svakom čovjeku, pa tako i u našem zaštitniku i mučeniku sv. Vidu. Na takvo razmišljanje o „ljubljenom učeniku“ potiču nas i Isusove riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40), i obratno: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“ (Mt 25, 45). Dakle, nismo pozvani promatrati iz daleka nego stajati uz Isusa i njegov križ na način da se solidariziramo s onima s kojima se on solidarizira u njihovu trpljenju. A među takvima su uvijek bili i mladi, koji su u svakom vremenu i u svakome društvu, pa tako i u današnjemu, pripadali onima koji su najviše zanemarivani, manipulirani i iskorištavani od onih koji u rukama imaju poluge moći.

2.     Danas slavimo svoga nebeskog zaštitnika sv. Vida, koji je u ranoj dobi bio proganjan, mučen i ubijen zbog svoje vjernosti Kristu. Bio je dakle žrtva nijekanja i gaženja slobode vjerovanja, mišljenja i govorenja. Čitanje iz Druge knjige o Makabejcima govori nam također o zlostavljanjima i mučenjima kojima su u davnim vremenima, pred očima svoje majke, bila podvrgnuta sedmorica mladića, sedmorica braće Makabejaca, zbog svojih vjerskih i političkih stavova. Kao i mladi Vid, i oni su umrli u čvrstoj nadi da će ih Bog uskrsnuti. Ta im je vjera davala snagu i hrabrost kojom su prezreli sve muke, na čuđenje njihovih mučitelja. Ali dok je Makabejce njihova majka odgojila u vjeri u uskrsnuće, Vidova obitelj bila je netolerantna prema onima koji su ispovijedali takvu vjeru, kojoj je začetnik bio Isus Krist. Za razliku od majke Makabejke koja je hrabrila svoje sinove govoreći im: „Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život, niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji sazda ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima“, Vidov je otac činio sve kako bi mladog Vida odvratio od vjere u Krista i nade u vječni život koji nam on obećava. A kad mu to nije pošlo za rukom, sam ga je predao mučiteljima.  

3.     Kako znamo, mnogi kršćani, a među njima sigurno i brojni mladi, i danas umiru zbog svoje kršćanske vjere, čiji je sastavni dio i nada u uskrsnuće. Mnogima se i danas – što vidimo i posredstvom televizije – na Bliskom istoku i Africi odsijecaju glave, a možda i jezik i ruke, dok oni pritom s mladim Makabejcem ponavljaju: „Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegova zakona prezirem, i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.“ Solidarizirati se s tim mučenicima danas znači stajati uz Isusov križ, poput njegove majke i ljubljenog učenika.  

Promatramo li, draga braćo i sestre, pozornije stanje današnjih mladih kod nas i u svijetu, uočavamo da su oni zaista među onima koji su, zajedno s Isusom i Isus s njima, lišeni svega i takoreći razapeti. Koliki već kao djeca moraju raditi teške poslove, koliki su žrtve ratova i nasilja, kolike se u najranijoj dobi unovačuje, prodaje u roblje, siluje i izvrgava raznim drugim oblicima nasilja; koliki su bez ikakve životne perspektive, koliki nemaju mogućnosti za školovanje, a ako se i školuju, ne mogu se zaposliti; koliki se, bježeći iz pakla rata i terora, utapaju u morima i oceanima dok se pokušavaju domoći koliko-toliko normalnih uvjeta za život; koliki su žrtve raznih ideologija, starih i novih; koliki zalaze na stranputice jer na svom životnom putu ne susreću ljude koji bi ih vodili i pratili kao uzori vrijedni nasljedovanja. Doista, ako Krist, kako je rekao, trpi sa svakim koji trpi i pati, onda je on danas, više možda nego u ikojoj drugoj skupini, u tolikim mladima popljuvan, bičevan, lišen svega i razapet. Makabejci i Vid nisu prošlost, oni su, nažalost, naša sadašnjost!

4.     A nama se, braćo i sestre, postavlja pitanje: Kako biti blizu tim ljudima, Makabejcima i mladima naših dana, od kojih su mnogi i naši sugrađani? Prvo što nam pada na pamet jest izgovor: mi tu ne možemo ništa učiniti, problem trebaju rješavati drugi, oni koji su za to službeno zaduženi. No je li to vjernički stav, je li to kršćanski odgovor? Prema onome što nam sv. Pavao poručuje u današnjem čitanju iz njegove Poslanice Efežanima, očito je da nije, očito je da kršćanin ne smije tako ni razmišljati ni postupati. Naprotiv, trebamo se, kako on veli, jačati u Gospodinu, od njega tražiti i crpsti snagu za angažman, za borbu protiv duhovnih i društvenih sila koje proizvode takva stanja nepravde i gaženja čovjeka. Pavao se nalazi u zatvoru pred kojim stražari rimski vojnik. On promatra njegovu opremu i zamišlja kršćanina koji treba također biti vojnik Kristov, oboružan svime što je potrebno za borbu, ne „protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta…“ Pavao ne misli na fizičku borbu nego na duhovnu, jer o duhovnoj snazi i spremnosti ovisi ishod svake borbe. Pavlov je kršćanin doduše oboružan poput rimskog vojnika, ali ne materijalnim nego duhovnim oružjem. U tom smislu on i nas poziva: „Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju“ (Ef 6, 14-17). Tome još dodaje ustrajnu molitvu iz koje izvire snaga za budnost i borbu. Dakle, sv. Pavao poručuje: Kršćani, ne smijete biti pasivni, ne smijete stajati po strani, promatrati izdaleka one koji trpe, nego se morate uključiti, umiješati, angažirati, stajati uz njih, kao što su Isusova majka i njegov ljubljeni učenik stajali uz Isusov križ!

5.     A sâm Isus u evanđelju koje smo čuli određuje nam granicu do koje se trebamo zauzimati i boriti. Prispodobom o sjemenu koje umire kako bi se rodio novi život poziva nas da i sami, slijedeći njega, svojom predanošću, odvažnošću i hrabrošću, budemo sjeme iz kojega će niknuti novi odnosi, novi svijet, pravedniji i dostojniji čovjeka. Zbog toga očekuje da se u toj borbi, poput hrabrih boraca, zauzimamo do kraja, kao što je on nas do kraja ljubio i sama sebe za nas predao. Budući da je borba duga i teška, potiče nas također na strpljivost i postojanost. Sjeme u zemlji polako umire i treba određeno vrijeme da iz njegove smrti isklija novi život. Tako se i plodovi naših nutarnjih borbi i nastojanja da sebe i svijet učinimo boljima polako rađaju i sazrijevaju. Ali ta sporost ne smije nas obeshrabriti, ne smije poljuljati našu postojanost, pokolebati nadu. To nam Isus želi poručiti i na to upozoriti prispodobom o sjemenu u zemlji. Sveti su mučenici to razumjeli i zato su svojom postojanošću spasili sebe i mnoge kojima su postali uzorom. Neka i nama izmole „čisto srce“ i „duh postojan“ (Ps 51, 12-13). Amen. 

Skip to content