Poruka riječkog nadbiskupa za Božić 2015.

U Betlehemu nam se objavilo Božje milosrđe.
Draga braćo i sestre!
1. Nedavno započet Izvanredni jubilej milosrđa potiče nas da rođenje Sina Božjega u Betlehemu, kao i čitavo Kristovo otajstvo, svjesnije promatramo kao izvanredno, tj. nenadmašivo objavljenje Očeva milosrđa prema nama ljudima. Na to nas upućuje i prva rečenica bule „Lice milosrđa“, kojom je papa Franjo najavio Izvanredni jubilej milosrđa: „Isus Krist je lice Očevog milosrđa.“ To Božje milosrđe koje nam se u punini objavilo u otajstvu Isusa Krista zapravo je crvena nit koja se provlači cijelim Svetim pismom povezujući ga u jedinstven iskaz milosrdne ljubavi nebeskoga Oca prema nama, svojoj neposlušnoj i grešnoj djeci. Taj iskaz postaje s vremenom sve rječitiji i glasniji, da bi svoj vrhunac dosegnuo u utjelovljenju Isusa Krista Sina Božjega, čije rođenje u ljudskom obličju upravo na Božić svečano slavimo. U tom smislu iz čitava božićnog otajstva odjekuje Isusova riječ upućena Nikodemu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16-17). Eto, braćo i sestre, dokle sežu Božje milosrđe i njegova darežljivost!
2. Sjetimo se u svezi s rečenim da u božićnoj noći, na misi polnoćki, slušamo riječi sv. Pavla: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi…“ (Tit 2, 11). Ta „milost“, koja se „pojavila“ i koja je „spasiteljica“ i „odgojiteljica“, nije nitko drugi nego sam Isus Krist Sin Božji, koji se rodio kao čovjek. U starini se naime glagolom „pojaviti“ označavalo pomoć, posebno ozdravljenje, što su ga bogovi i kraljevi darivali ljudima. A Kralj nad kraljevima, kojega nitko u čovjekoljublju i dobrostivosti ne može nadmašiti, sam je Isus Krist, Sin Božji koji se pojavio u ljudskom obličju, kako bi nas izliječio od grijeha i spasio od vječne smrti. Milost o kojoj Pavao govori obuhvaća i milosrđe. Tako Bog u Knjizi Izlaska, objavljujući se Mojsiju, sam sebe predstavlja: „Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću…“ (Izl 34, 6). Krajnje značenje tih riječi otkrio nam je Isus, jer njegova osjetljivost za ljudsku bijedu, njegova ganutost pred patnjom nisu ništa drugo nego „izraz one nježnosti i milosrđa kojima je sebe definirao Bog u Starom zavjetu“ (X. L-Dufour).
3. Braćo i sestre, nakon rečenoga postavlja nam se pitanje: „Što nam je činiti u Godini milosrđa?“ Na slično je pitanje Isus odgovorio svojim suvremenicima da trebaju činiti djelo Božje, a to je vjerovati u onoga koga je Bog poslao, tj. vjerovati u njega, Isusa (usp. Iv 6, 28-30). Dakle, pozvani smo u Godini milosrđa obnoviti svoju vjeru u Božje milosrđe koje nam je objavljeno u Isusu Kristu. Svjesni koliko je to teško, moramo prije svega moliti da nam Bog pomogne pobijediti nevjeru kojom smo stalno kušani. Obraćajmo se stoga, zajedno s apostolima, Kristu: „Umnoži nam vjeru!“ (Lk 17, 5). Što čvršće budemo vjerovali, to ćemo s većim pouzdanjem pristupati „Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas“ (Heb 4, 16).
Znamo da je sveta ispovijed povlašten način na koji možemo primiti milosrđe, iako ga zbog svojih grijeha nikako ne zaslužujemo. Govoreći nedavno njemačkim biskupima, papa Franjo je istaknuo kako je „u ispovijedi početak preobrazbe svakog pojedinog kršćanina i obnove Crkve“. Potrebno je otvoriti srce za te riječi i slijediti ih u Godini milosrđa! Naime, tragično je to što se čovjek zatvara pred Božjim milosrđem, što ga ne zna cijeniti, pa ga stoga ne pokušava ni tražiti ni primiti, ali ni živjeti u odnosu s drugima.
4. Možda nam u prevladavanju takvog stanja, u kojem se danas mnogi nalaze, može pomoći ovaj prekrasni tekst pape Franje u već spomenutoj buli najave Izvanrednog jubileja milosrđa: „Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našeg spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetog Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha“ (br. 2).
5. Dodajmo ovome kako Bog toliko cijeni milosrđe da ga ne želi samo davati nego i sam primati. Izabravši da njegov jedinorođeni Sin postane čovjekom, da se rodi kao malo nemoćno dijete, u beskućništvu i neimaštini, poput većine djece do dana današnjega, da postane izbjeglica, štoviše, da čitav život proživi bez „mjesta gdje bi glavu sklonio“ (Mt 8, 20: Lk 9, 58), Bog je prihvatio da do kraja bude ovisan o ljudskom milosrđu i dobroti. U doslovnom smislu riječi, Sin se Božji svojevoljno učinio ovisnim o našemu milosrđu, kao što smo svi mi ovisni o njegovu. Ali dok mu ga mi često uskraćujemo, dok mu zatvaramo ne samo vrata svojih domova nego, što je još gore, svoja srca, kuća njegova Oca i vrata njegova srca ostaju nama uvijek otvorenima. U skladu s time Isus izričito poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28).
Ako je u Božjim očima milosrđe tako važno i ako je Isus sam želio biti ovisan o našem ljudskom milosrđu tako što je postao čovjekom i posebno se poistovjetio s najmanjima i najsiromašnijima od ljudi, razumljivo je da će, prema Isusovim riječima, kriterij konačnog razlučivanja na posljednjem sudu biti upravo milosrđe. U tom smislu u vječno zajedništvo života s Bogom bit će pripušteni oni koji su ga, slijedeći svoje milosrdno srce, znali prepoznati i pomoći mu u svakom slabom, siromašnom, bolesnom, tj. u bilo kojem smislu potrebitom čovjeku jer: „Što god ne/učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni ne/učiniste“ (Mt 25, 31-46).
6. Zar treba dokazivati važnost milosrđa za crkveni i društveni život? Tko ne uviđa da bi, kad bi bilo više milosrđa, puno bolji bili odnosi u našim crkvenim redovima, među svećenicima, u redovničkim zajednicama, u svim odnosima po horizontali i vertikali? I da bi nam i društveni odnosi bili daleko kvalitetniji? Milosrđe se tiče obitelji, osnovne jezgre svakog društva, ali i ostalih društvenih struktura i razina. Bez milosrđa nije moguće međusobno opraštanje, nije moguće pomirenje ni u obitelji, ni u društvu, kao ni među narodima. Zapravo, nije moguć novi početak. Bez milosrđa, siromasi, nemoćni, izbjeglice, beskućnici, s kojima se, kako smo vidjeli, Krist posebno poistovjećuje, bit će uvijek teret, a ne izazov našoj solidarnosti, ljudskosti, čovjekoljublju i bogoljublju. Papa Benedikt XVI. je rekao: „Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav, sprema se ukloniti čovjeka kao takvoga.“ A papa Franjo izričito tvrdi: „Milosrđe posjeduje vrijednost koja nadilazi granice Crkve“ (Bula, 23). Zbog toga bi se Godina milosrđa trebala slaviti ne samo u Crkvi nego i u cijelom društvu. Štoviše, ona ima i svoju ekumensku i međureligijsku dimenziju. Papa u svojoj buli spominje i tjelesna i duhovna djela milosrđa, kao što su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi i mrtva prohodati, kao i ona duhovna: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti, koja su nam siguran putokaz u življenju milosrđa u raznim životnim situacijama.
7. Pritom valja odbaciti uvriježene zablude. Prije svega, da se milosrđe suprotstavlja pravdi. To je netočno jer milosrđe ne isključuje pravdu nego je nadilazi pozivajući na pomirenje i opraštanje koje se, kako papa Franjo kaže, „u našoj kulturi sve rjeđe susreće“ (Bula, br. 10). U skladu s time druga je zabluda da se milosrđe sve više smatra vrlinom slabih. A zapravo to je krepost jakih, zbog čega je sv. Toma Akvinski rekao: „Svojstveno je Bogu činiti milosrđe i u tome se na poseban način očituje njegova svemoć.“ Slično papa Franjo kaže o opraštanju: „Opraštanje je snaga koja nas iznova budi na novi život i ulijeva nam hrabrost da u budućnost gledamo s nadom“ (br. 10).
Pogrešno je također milosrđe svoditi na sućut ili na nagonsku privrženost nekog bića drugomu. Ono doduše uključuje to, ali je i više od toga po pijetetu i vjernosti koji milosrđu daju temelj te „ono više nije puki odjek nagonske dobrote, koja se može i prevariti u svom predmetu i njegovoj naravi, već je svjesno ‘htjeta’ dobrota; ono je dapače odaziv na nutarnju obavezu, vjernost samom sebi“, kaže X. Léon-Dufour.
U želji da svi skupa, opraštajući jedni drugima, u budućnost gledamo s nadom i da nas Izvanredni jubilej milosrđa potakne da budemo milosrdni poput Oca, čestitam svima blagoslovljen Božić i svakim dobrom ispunjenu 2016. godinu od Gospodinova rođenja.
Vaš u Kristu odani

+Ivan, nadbiskup

Skip to content