Misa za Domovinu

Katedrala 25. lipnja 2015.

Draga braćo i sestre!

1.     Okupili smo se na slavlje sv. mise za Domovinu. Svaka je misa davanje hvale Bogu, darivatelju svakog dobra.

U čitanju iz Jošuine knjige čuli smo kako su Izraelci vjerovali da im je Bog dao u posjed zemlju u kojoj su se nastanili. Njemu su pripisivali oslobođenje iz ropstva i sve svoje pobjede nad neprijateljskim narodima, kao i mir i sigurnost svojih granica. U tom smislu Bog i domovina bili su neraskidivo povezani u njihovoj svijesti. Kad su dospjeli u babilonsko ropstvo, čvrsto su vjerovali da će ih Bog koji prebiva u hramu u Jeruzalemu osloboditi te su se zaklinjali: „Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!“ (Ps 137). To objašnjava i današnju odanost Izraelaca zemlji svojih predaka, kao i njihovu želju da je ponovno zaposjednu.

2.     Draga braćo i sestre, da Bogu imamo zahvaliti zemlju na kojoj živimo, naše pobjede, našu slobodu i mir, sigurnost naših granica, takvo shvaćanje mnogima danas izgleda čudno, a možda i smiješno. Čini im se neshvatljivim da ljudi u dvadeset i prvom stoljeću mogu tako razmišljati. No, prije dva i pol desetljeća nije bilo tako. Tada se molitva Bogu za pomoć činila nečim posve normalnim i potrebnim. Štoviše, ona se mnogima spontano izvijala iz srca. Suočen s moćnim neprijateljem, a bez pravih prijatelja, sav je narod spontano vapio Bogu neka pritekne u pomoć i spasi nas. A branitelji su se, osim oružjem, oboružavali i krunicama oko vrata, vjerujući u moć Marijina zagovora. Mnogi su tada vjerovali da nas samo Bog može spasiti i na ovoj grudi živima sačuvati. Iza fronta na bojišnici postojala je široka molitvena pozadina.

Zar nam to nije potrebno i danas? Zar nam nije i danas potrebna molitva za domovinu, kao duhovna podrška svima onima koji se trebaju posebno brinuti o njezinu ekonomskom i društvenom napretku? Zar bez tog vapaja Bogu možemo danas ići naprijed u borbi protiv vlastitih slabosti i strahova? Sjetimo se samo sve raširenijeg straha od života, koji proizvodi demografsko urušavanje i propadanje našeg društva, što možemo nazvati najvećom opasnošću i nesrećom koja se nadvila nad nas nakon pobjedonosne uspostave samostalne hrvatske države.

3.     Dakako, ne smijemo zaboraviti ni narodu mudrost sadržanu u uzrečici: „Pomogni si, pa će ti i Bog pomoći!“ Tu je mudrost posjedovao i Jošua, Mojsijev nasljednik, veliki vojskovođa i državnik, pa stoga osim Bogu zahvaljuje i onima koji su, uz Božju pomoć, izvojevali pobjedu. Čuli smo kako im govori: „Izvršili ste sve što vam je Mojsije, sluga Gospodnji, zapovjedio, i poslušali ste me u svemu što sam vam zapovjedio. Niste ostavili svoje braće unatoč dugom vojevanju do današnjeg dana, i vršili ste vjerno zapovijedi Gospoda, Boga svojega…“ (Jošua 22, 1-3).

Ne dugujemo li i mi takvu hvalu našim braniteljima, koji također nisu ostavili svoju braću unatoč dugom i teškom vojevanju, i koji su se jednako trudili poštivati Božje zapovijedi? A svoju zahvalu najbolje ćemo dokazati ako budemo istim žarom i ljubavlju čuvali i izgrađivali ono što su oni svojom žrtvom obranili. U tom smislu naše branitelje trebamo doživljavati, ne kao teret i obvezu, nego kao one od kojih možemo trajno učiti kako u slobodi i miru živjeti i raditi za zajedničko dobro.  

4.     Braćo i sestre, tko pozorno čita Sveto pismo, ne može ne primijetiti da je ono, ta Božja riječ upućena čovjeku svih vremena, prožeto iskrenim domoljubljem i rodoljubljem. Izabrani Božji narod, i kad je morao napustiti svoju domovinu, nije ju zaboravljao, nego je svim srcem žudio za povratkom u nju. Nisu je zaboravljali ni oni koji su morali trajno živjeti izvan nje. Takvo domoljublje i rodoljublje, koje nikoga ne mrzi niti isključuje, moramo i mi intenzivnije njegovati i na nove naraštaje prenositi. Uostalom, za to nam je primjer sam naš Spasitelj Isus Krist, koji je došao radi spasenja svih ljudi, ali ga to nije priječilo da ljubi svoj narod i plače nad sudbinom njegova glavnog grada Jeruzalema. Čitamo o tome u Lukinu evanđelju: „Kad se Isus približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ‘O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sad je skriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja“ (Lk 19, 41-44). Kao Isusovi učenici, otkrijmo i njegujmo i mi sličnu ljubav prema svojoj domovini i svim njezinim ljudima, i učimo svoje mlade da im preče bude pitanje što dati Domovini, nego što od nje uzeti. Budemo li tako svi razmišljali i postupali, Domovina će postati takva da će svakome moći dati što mu je potrebno. O kad bismo shvatili što je za našu korist i naše zajedničko dobro! Bio bi to doista trenutak Božjeg pohođenja, Božjeg spasenja, o kojem Isus govori dok plače nad svojim gradom Jeruzalemom.

5.     Čuli smo i čitanje iz Markova evanđelja, u kojem je riječ o Isusovu posjetu svome užem zavičaju, gdje su ga svi poznavali. U Nazaretu je, naime, odrastao i ondje se do tridesete godine života bavio tesarskim poslom. A onda je odjednom otišao i počeo u okolnim mjestima propovijedati i činiti čudesna djela, zbog čega se o njemu pročulo po svoj okolici. Nakon nekog vremena vratio se k svojima i u subotu ušao u njihovu sinagogu te ondje počeo naučavati. Govorio je tako da su se svi preneraženo pitali: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njemu? Nije li ovo drvodjelja…?“ Ali, umjesto da se raduju i ponose što je netko takav izniknuo između njih, oni se o njega sablažnjavaju i prisiljavaju ga da ode.

Možemo li reći da se to nas ne tiče, da se mi tako ne ponašamo prema onima koji više znaju i umiju, koji se među nama u nečemu posebno ističu? Nažalost, činjenica je da i mi takve ignoriramo i, izravno ili neizravno, odbacujemo, zbog čega su prisiljeni da, poput Isusa iz Nazareta, otiđu drugamo, u tuđi kraj, u tuđu zemlji, i tamo često nailaze na prihvaćanje o kakvom u svojoj zemlji i svome kraju nisu mogli ni sanjati. Kako danas slaviti Dana državnosti u državi Hrvatskoj, a ne suočiti se s tom tragičnom činjenicom da zemlju, koju smo od Boga primili i sačuvali krvlju i suzama mnogih naraštaja, sada napuštaju oni koji joj mogu dati najviše i bez kojih ona ne može ići prema boljoj budućnosti? Isusa su sumještani i sunarodnjaci odbacili jer je remetio njihov uobičajeni način života, vjerovanja i shvaćanja. Možemo li mirne duše reći da to nije i kod nas slučaj, možemo li reći da se ne odričemo tolikih sposobnih sugrađana zbog toga jer ne želimo da „mute naše ustajale vode“?Odnos svojih sugrađana prema njemu Isus je prokomentirao poznatim riječima: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu“ (Mk 6, 4). On je otišao, a Nazaret je nastavio živjeti svoju osrednjost, bezidejnost i beznačajnost, iz koje nikad više nije izišao. Znači li odbacivanje onih među nama koji imaju proročke vizije i sposobnosti, koji više znaju i mogu, znači li to da takvu budućnost i mi  želimo svojoj Domovini, sebi i naraštajima poslije nas? Znači li to da umjesto napretka i razvoja radije biramo da budemo zemlja u nekom zakutku, za koju nitko neće mariti ni s njome računati? Doista, jadno je društvo, jadna zemlja i jadna država koja ne zna cijeniti svoje proroke! Stoga, poželimo danas našoj Domovini, da njezini proroci ovdje prorokuju, ovdje svoju mudrost pokazuju, ovdje ustaljene vode uzburkavaju, ovdje stvaralački nemir unose, i ovdje svoja silna djela ostvaruju. Neka nam takva Hrvatska navijek živi, jer samo nam je takva svima potrebna! Amen.