Dva korifeja riječke Crkve

Tekst riječkog nadbiskupa i metropolita mons. dr. Ivana Devčića u povodu 50. godina svećeništva dr. fra Emanuela Hoška i dr. o. Marijana Jurčevića.

Riječka Crkva imala je sreću da je u zadnjih pedesetak godina u njoj djelovalo niz istaknutih teologa različitih profila, od kojih ovdje spominjem one starije generacije: moralistu Marijana Valkovića, patrologa Antona Benvina, bibličara Antu Kresinu, moralistu Srećka Badurinu, povjesničara Milu Bogovića, pastoralnog teologa Milana Šimunovića. Od njih su još živa samo dva posljednja. Toj generaciji teologa, od kojih su dvojica postali biskupima (Badurina i Bogović), pripadaju i naši ovogodišnji zlatomisnici: fra Emanuel Hoško, povjesničar, i otac Marijan Jurčević, dogmatičar. Svi su oni stasali u ozračju i pod utjecajem Drugog vatikanskog koncila, koji je 1962. sazvao sveti Ivan XXIII., u svrhu aggiornamenta, tj. obnove Crkve, kako bi ona mogla odgovoriti izazovima i potrebama suvremenog svijeta. Ta je obnova uključivala ne samo preispitivanje i novo premišljanje sveukupnog života i odnosa unutar Crkve nego i njezino novo pozicioniranje u odnosu na svijet. Ovom posljednjem posebno je posvećena Pastoralna konstitucija „Gaudium et spes“ („Radost i nada“) koja počinje čuvenim riječima: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (GS 1, 1). Upravo je ta pastoralna usmjerenost, o kojoj svjedoče i netom citirane riječi, specifičnost Drugog vatikanskog koncila u odnosu na prethodne, koji su bili sazivani prvenstveno radi dogmatskih pitanja. Ipak to ne znači da je koncilskim ocima bilo sporedno teoretsko promišljanje istina vjere. Dapače, ono im je bilo itekako važno, ali ne u smislu akademske teologije, nego kao promišljanje i propitkivanje konkretne stvarnosti ljudi i svijeta u svjetlu evanđeoske poruke. Koncil je jednostavno želio svima dozvati u svijest: Crkva nije svrha samoj sebi, ona sa svime što jest i što joj je povjereno postoji radi čovjeka i njegova spasenja.

To je kontekst u koji se smješta i u kojem se jedino može ispravno razumjeti i vrednovati polustoljetni teološki i pastoralni rad naših jubilaraca. Oni su se teološki i duhovno formirali u vremenu zasjedanja Koncila da bi se, završivši studij i postavši svećenicima i profesorima, zdušno dali na implementiranje njegovih ideja i smjernica u našu crkvenu i društvenu stvarnost. To su činili poučavanjem mladih svećeničkih i redovničkih kandidata u koncilskom duhu te upoznavanjem svećenika s koncilskim učenjem, kao i formiranjem vjernika laika, posebno mladih, u smislu ekleziologije Drugog vatikanskog sabora, nastojeći ih tako osposobiti za preuzimanje svoga dijela odgovornosti za Crkvu i njezino poslanje u svijetu. Naime, Koncil je jasno istaknuo kako je Crkva narod Božji te u njoj svi imaju svoja prava, dužnosti i odgovornosti, dakle ne samo klerici i redovnici nego i laici. Promicati takvo poimanje Crkve neposredno poslije završetka Koncila nije kod nas bilo lako. U okvirima komunističkog režima vjernicima je bilo otežano javno se angažirati u društvu. A istovremeno su i unutar same Crkve postojali strahovi i nerazumijevanja s obzirom na njihovo jače uključivanje u unutarcrkveni život. Jedan od uzroka takvog straha bio je povezan s naslijeđenom kleričkom dominacijom u Crkvi, a drugi s bojazni da se otvaranjem vrata laicima ne ušuljaju u crkvene redove i suradnici režima.

Usprkos takvim preprekama, naši jubilarci, kao i mnogi teolozi, svećenici i biskupi tog vremena, nisu odustajali od koncilske obnove Crkve, a to znači ni od svega onoga što ta obnova uključuje. Tako se naša Crkva postupno otvarala svijetu u kojem je živjela i istovremeno širila prostore povjerenja prema vjernicima laicima. Kao posljedica tih nastojanja postupno se oblikovao i nov način teologije, koja je bila ujedno i teoretska i pastoralna. Mnogi su teolozi bili istodobno pastoralci, tako da je sveukupan teoretski rad bio pastoralno usmjeren i pastoralom prožet.

U tom se smislu možemo reći da se fra Emanuel Hoško nije bavio poviješću svoga franjevačkog reda samo radi upoznavanja prošlih osoba i događaja nego da bi, otkrivajući kako se u nekadašnjim prilikama konkretna stvarnost teološki promišljala i snagom vjere mijenjala i oblikovala, učio i nalazio inspiraciju kako to isto činiti u današnjim prilikama, u smislu parole: „Historia magistra vitae est“ („Povijest je učiteljica života“). Iz istog razloga, iako povjesničar od formata, nije zazirao ni od rada u pastoralu kao ni od teoloških pastoralnih iskoraka, pišući npr. knjige Pisma roditeljima i U braku zajedno živjeti i vjerovati.

Slično je i o. Marijan Jurčević bio i dogmatičar i filozof i pastoralac, krećući se podjednako suvereno na profesorskoj katedri, u katehetskoj dvorani i na propovjedaonici, kao i u raspravama na trgu ili ulici. Jedan i drugi s podjednakom su lakoćom obrazlagali vjeru stručnom teološkom manirom, govorili o njoj razumljivo s propovjedaonice i pretakali je u novinarski jezik i žanr. Obojica su bili i ostali do danas obljubljeni predavači i propovjednici, rado čitani pisci i neumorni diskutanti i pouzdani savjetnici o raznim temama i pitanjima. I sve to „bez dlake na jeziku“! Ni jednog ni drugog nije nikada, pa ni sada u poodmakloj životnoj dobi, napustio stvaralački nemir, onaj nemir kojim su riječku Crkvu cijelog svog života riječju i primjerom pozivali na traženje i krčenje novih putova do čovjeka.

Njihovo bezrezervno prihvaćanje i ustrajno promicanje koncilske obnove Crkve, u zgodno i nezgodno vrijeme, i kad su nailazili na odobravanje i na kritiku, nadahnuto je i motivirano zacijelo i karizmom crkvenih redova kojima pripadaju. Sjetimo se da su sv. Franjo i sv. Dominik, osnivači franjevačkog, odnosno dominikanskog reda, bili pokretači i pobornici autentične obnove Crkve. Zar se onda treba čuditi da ih ova dvojica njihovih sinova već desetljećima, kao pravi korifeji crkvene obnove u nas, u tome revno nasljeduju?

Dok im kao kolega i riječki nadbiskup za sve učinjeno zahvaljujem, ujedno jednom i drugom iskreno čestitam zlatni svećenički jubilej molitvom naše istočne kršćanske braće: „Sotvori im Gospode mnogaja i blagaja ljeta!“

 Ivan Devčić, riječki nadbiskup

Razgovor sa zlatomisnicima, dr. fra Emanuelom Hoškom i dr. o. Marijanom Jurčevićem pročitajte u nedjelju 28. lipnja u Novom listu.