Đakonsko ređenje Gorana Žana Lebovića Casalonge i Josipa Tomića

Katedrala, 4. nedjelja korizme, 15. III. 2015.

Dragi ređenici, draga braćo i sestre!

Ova četvrta korizmena nedjelja godine Gospodnje 2015. posebno je radosna za našu Riječku nadbiskupiju, jer nam Gospodin dariva dvojicu đakona: Gorana Žana Lebovića Casalongu, iz župe Blažene Djevice Marije Karmelske na Donjoj Drenovi, i Josipa Tomića, iz župe Sv. Jurja mč. u Liču.

Zahvaljujem župljanima obiju župa i njihovim pastirima za taj veliki dar našoj mjesnoj Crkvi. Dar koji primamo produžetak je dara o kojem nam govori današnje evanđelje: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16). Otac nebeski koji nam je darova svoga jedinorođenoga Sina, dariva nam i ovu dvojicu braće da budu svjedoci njegove ljubavi u svijetu. Otac nam svaki dar daje po svom Sinu i radi Sina i djela spasenja koje mu je povjerio. Bog, Stvoritelj svega, ne želi propast nijednog svoga stvorenja, a napose ne želi da se to dogodi čovjeku koji je kruna njegova stvaranja.

Pripazimo, braći i sestre, posebno na riječi koje smo čuli: „Bog je tako ljubio…“ U tim riječima nalazimo odgovor na sve što Bog čini. Iz ljubavi je sve stvorio, iz ljubavi sve uzdržava, iz ljubavi sve spašava. Boga na djelovanje ništa ne pokreće osim ljubavi, o kojoj sv. Pavao u svom Himnu ljubavi kaže da je velikodušna, dobrostiva, da se svemu nada, sve podnosi, da ne zavidi, ne traži svoje, ne pamti zlo itd. A u današnjem čitanju iz Poslanice Efežanima ističe kako je ona milosrdna, jer izvire iz Boga koji je bogat milosrđem i koji nas, „zbog svoje ljubavi kojom nas uzljubi,…, oživi zajedno s Kristom“ (Ef 2, 4-5). Takva je, dakle, ljubav Oca nebeskoga, koja ga pokreće da nam, radi spasenja čovjeka i svijeta iz ralja grijeha i smrti, daruje svoga Sina, koji odgovara Ocu na njegovu ljubav tako što samog sebe potpuno predaje i žrtvuje za nas i naše spasenje, pozivajući ujedno i nas da ga u tome nasljedujemo. Štoviše, on nam to zapovijeda, kad kaže: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 12-13).

Pritom se sva tajna i sva neshvatljivost Božje ljubavi pokazuje najviše upravo u ljubavi prema neprijateljima. Bog nas je stvorio kao svoje prijatelje, ali odbacivši neposluhom njega, svoga Oca, postali smo mu neprijateljima. No, on nas ni takve ne prestaje ljubiti, štoviše, upravo za nas takve šalje u svijet svoga jedinorođenoga Sina, da nas spasi. Ali opet, to što Bog čini, želi da i mi činimo, tj. da ljubavlju kojom on nas ljubi i onda kad ga odbacujemo, da i mi također ljubimo svoje neprijatelje. Zato nam Isus zapovijeda jedno i drugo: da ljubimo svoje prijatelje i svoje neprijatelje, da zajedno s njime iz dana u dan život svoj polažemo kako za one koji nam čine dobro tako i za one koji nas mrze i progone, dakle za sve. Pozvani smo, dakle, biti pronositelji Božje ljubavi u svijetu, poput rijeke koja vodom koju prima iz izvora natapa i oživljuje sve do čega dopre.

Obratimo pozornost i na ove riječi iz današnjeg evanđelja: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“ (Iv 3, 18). Dakle, spasenje dolazi po vjeri u Isusa Krista. To znači da ćemo biti spašeni samo ako doista vjerujemo da nam to Isus može i hoće učiniti. Takva vjera može biti samo plod ljubavi. Vjerujemo onome koji nas je svojim riječima i djelima uvjerio da nas ljubi, da je spreman sve za nas podnijeti, da nas nikad neće iznevjeriti. Upravo nam zbog toga i Otac nebeski dariva svoga jedinorođenoga Sina, kako bi nam time posvjedočio svoju bezuvjetnu ljubav. A Sin izvršava Očevu volju prihvaćajući dragovoljno muku i smrt na križu. Čudesno je da je rimski satnik, poganin, gledajući ispod križa kako je Isus svoju muku i umiranje prožeo, ne mržnjom, nego dubokom ljubavlju prema svom Ocu i nama ljudima, došao do vjere da je on doista Sin Božji te je javno ispovjedio: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!“ (Mt 27, 54). To znači da nas Isus ne samo svojim uskrsnućem nego i svojom smrću, točnije beskrajnom ljubavlju kojom ju je prihvatio i podnio, dovodi do vjere po kojoj se spašavamo. U tome i jest spasonosno značenje Isusove muke i smrti.

Dragi ređenici, sve što ćete kao đakoni činiti ima za cilj privesti ljude k vjeri u Isusa Krista, bez koje -kako smo čuli – nitko ne može postati dionikom njegova spasenja. Samo onaj „koji u njega vjeruje, u njemu ima život vječni“ (Iv 3, 16). U skladu s onim što je za stupanj đakonskog reda predviđeno i propisano, vi ćete, okrijepljeni darom Duha Svetoga, pomagati biskupu i njegovu prezbiteriju u službi riječi, oltara i ljubavi. Kao služitelji oltara naviještat ćete evanđelje, pripremati euharistijsku žrtvu i vjernicima dijeliti Kristovo tijelo i krv. Osim toga, poučavat ćete u svetom nauku vjernike i one koji Boga traže, predsjedat ćete molitvama, dijeliti sakrament krštenja, prisustvovati vjenčanju i blagoslivljati one koji sklapaju bračni savez, nosit ćete popudbinu umirućima i predvoditi pogrebne obrede. Također ćete, u ime biskupa ili župnika, vršiti službu ljubavi, tj. brinuti se za siromašne, osamljene, beskućnike, bolesnike, tj. za svakog čovjeku koji je u potrebi, i to na način da u svakom vidite i prepoznate samog Krista koji u njemu traži vašu pomoć i ljubav. Vršiti službu ljubavi znači zapravo činiti tjelesna i duhovna djela milosrđa. Prisjetimo se, jednih i drugih kojih prema kršćanskoj tradiciji ima po sedam. Tjelesna su: Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i zatvorenika pohoditi, roba otkupiti (danas bi se reklo: pomoći onomu koji je upao u dužničko ropstvo), mrtva pokopati. A duhovna: savjetovati onoga koji je u nedoumici, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti. 

To što je dužnost svakog Kristova učenika, vi ste kao đakoni pozvani činiti na način da svima budete uzor i poticaj. Pritom nikad ne zaboravite da sve što činite, dobiva svoju pravu vjernost po tome kako je učinjeno. Ako je učinjeno s ljubavlju kojoj je izvor i uzor Otac nebeski, koji nam je radi našeg spasenja darovao svoga jedinorođenoga Sina, i ako vam je uzoru sam Krist Gospodin, koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj preda kao otkupninu za mnoge, vaša će djela – kako je isticao blaženi Pavao VI.- poticati ljude da se pitaju: Zašto ste takvi? Zašto tako živite? Što vas – ili tko nadahnjuje? A vaš odgovor na ta pitanja bit će ništa drugo nego navještaj Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, kojeg je Otac nebeski iz ljubavi prema nama poslao u svijet, „da svaki koji u njega vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ako, pak, iza vaših riječi ne budu stajala djela, i ako vaša djela ne budu nadahnuta i motivirana ljubavlju Isusa Krista i njegova nebeskog Oca, nećete uspjeti ničije srce pripremiti da od Boga primi svjetlo vjere, što je – kako smo čuli -preduvjet da bismo postali dionicima spasenja koje nam Otac nebeski dariva po svome Sinu. Drugim riječima, ne bude li vaša đakonska služba prožeta Božjom ljubavlju, dogodit će se ono što sv. Pavao tvrdi u svom Himnu ljubavi: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi i praporac što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih – ništa sam!“ (1 Kor 13, 1-2). Zato vas, braćo i sestre, pozivam da molite za ovu našu braću koju ćemo sada zarediti za đakone, neka bi im Gospodin ispunio srce svojom ljubavlju, kako njihov život i rad ne bi bili veliko ništa, praznina i ispraznost, nego „punina Onoga koji sve u svima ispunja“ (Ef 1, 23). Amen.