Vjernost Crkvi, ispovijed i palačinke

 Ispovijest Petrova

13Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« 14Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« 15Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« 16Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« 17Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«

Dragi prijatelji danas slavimo divne muževe naše Crkve, svetog Petra i svetog Pavla. I jedan i drugi iako po naravi različiti i po poslanju koje im je Bog namijenio uistinu su jedni od najvećih sinova koje je Crkva ikada imala. Na prvome, Petru Isus je eksplicite utemeljio Crkvu, kroz drugoga je došao svim poganima otvarajući širom vrata Crkve za svakog čovjeka željnog istine i Punine. Kroz Petra nam Isus pušta most preko kojeg dolazimo u vječni Grad sakramente. Isus jasno da ne može jasnije Petru govori kako je on prvi među jednakima i kako na njegovim leđima gradi Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati. Isus jasno daje ovlasti Petru, prvome biskupu da oprašta grijehe, točnije da u ime Isusovo čovjeka vraća kući, u krilo ljubavi Očeve. Ovo potonje bi si mnogi trebali danas posvijestiti, prvenstveno vjernici koji misle da je dovoljno Bogu reći svoje grijehe u tajnosti vlastite sobe dok u pozadini svira Duran Duran ili pak u kuhinji dok se peku palačinke, ili šetajući šumom pa ranjeni new age bombardiranjem zdravog razuma spominjajući neku čudnu riječ ‘energija’ želeći pri tom sebi pojasniti nešto što im samima uopće nije jasno, jer bi u protivnom nazivali stvari imenom kojim dotične treba nazivati. Grijeh se oprašta samo unutar sakramenta svete ispovijedi, za nas vjernike dakako,  a katolik koji živi bez tjedne euharistije bi mogao pročitati šesto poglavlje Ivanova evanđelja i zamisliti se nad svojim sutra ako se već nije razmišljalo o jučer i danas, da upotrijebim politički nekorektan riječnik.

I u Isusovo vrijeme i danas su mnogi Isusa radije gledali kao super čovjeka, velikog proroka, pravog dobricu koji je bio ispred svoga vremena, a kojeg je razularena rulja riješila života zemaljskoga. 

Isus pak nije ništa drugo nego: pravi Bog i pravi čovjek, nama u svemu jednak osim u grijehu. Utjelovljena ljubav sama, Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Sudac, Prijatelj, Brat, onaj koji je sam rekao da su On i Otac jedno, onaj koji je sam rekao da nitko ne može doći Ocu osim preko njega samoga, onaj koji je opraštao grijehe, onaj koji je mrtve podizao iz groba, a bolesne liječio, onaj koji je rekao da će svako koljeno pasti nice preda nj i položiti račun za vlastiti život. Nije li to lijepa i predivna istina? Znati i biti uvjeren u potpunosti, jer je to Isus obećao, da će papa Franjo, svi naši biskupi, svećenici, vjeroučitelji, časne sestre, muževi i žene, starci i mladi, zaposleni i nezaposleni, biti pozvani položiti račun za svoj život… koje li radosti u ovoj istini.

Petar i Pavao su podnijeli mučeništvo za Isusa. Pavao je ubijen dosta brzom smrću, kao rimski građanin ostao je bez glave iz ljubavi prema svome Gospodinu. Petar je prvi među jednakima, zato je i mogao trpjeti biti mučen i raspet obrnuto na križu. 

A mi danas? Razlozi naše nestabilnosti, straha od svijeta u kojem živimo, straha od odbacivanja leže samo u jednoj činjenici: nedovoljno ljubimo svoga Učitelja. Jer da ga više ljubimo, nikakve patnje ovoga svijeta, nikakve, ne bi nas mogle udaljiti od vjernosti svome Učitelju.

Marin Miletić

Skip to content