Svatko od nas može učiniti puno

Kulturna tribina

Dostojanstvo čovjeka  u bolesti i nemoći bila je tema Kulturne tribine Teologije u Rijeci održane 18. veljače u Nadbiskupskom domu. Potaknuti proslavom Svjetskog dana bolesnika tjedan dana ranije, o položaju i problemima bolesnih i nemoćnih u društvu govorili su profesorica Jadranka Pavić, glavna medicinska sestra riječkog hospicija Larisa Miletić i novinar Glasa Koncila Vlado Čutura.

U Hrvatskoj danas ima gotovo 760 000 osoba s teškoćama u obavljanju svakodnevnih poslova te im je zbog toga potrebna pomoć i asistencija, rekla je prof. Pavić. Različiti su razlozi nemogućnosti, od urođenih hendikepa, nesreća, bolesti ili starosti do psiholoških problema. „Njima je potrebna redovita pomoć i tu je nužan angažman zajednice. U tome sudjeluju ustanove za zdravstvenu, socijalnu i palijativnu skrb, humanitarne udruge, Caritas, ali i župne zajednice i svatko pojedinačno. Svatko od nas može učiniti puno, jer svaka sitnica, podrška i pomoć, ljudima u teškoj životnoj situaciji može biti bitna i značiti mnogo“, poručila je Pavić. Istaknula je kako je uz brigu za samu osobu kojoj je pomoć potrebna nužno misliti i na najbližu obitelj koja se sa situacijom mora suočiti i prihvatiti ju. „Bilo je slučajeva kada smo učinili najviše što smo mogli za osobu u potrebi, ali ako nismo pažnju usmjerili i na najbliže osobe, situacija se nije rješavala dobro.“ Navela je i nekoliko svjedočanstava obitelji kojima je bila potrebna pomoć, a oduševile su ih sitnice i pažnja koju su im bližnji, susjedi ili čak nepoznati ljudi, pružili.  

Upozorila je i kako je Hrvatska prema demografskim pokazateljima 10. najstarija država u svijetu, čak 13% populacije čine osobe starije od 70 godina. „Najveći problem imaju starije osobe koje žive same. U nekim su selima to jedini preostali stanovnici koji žive u tom mjestu. Rodbina je daleko, ali o njima mora netko brinuti. Skrb za samačku staračku populaciju zadaća je društva i o tome društvo mora promišljati.“

Glavna medicinska sestra u riječkom hospiciju govorila je o palijativnoj skrbi iz perspektive jednogodišnjeg iskustva rada hospicija. Samostalnu ustanovu za palijativnu skrb u Rijeci osnovao je nadbiskupijski Caritas, a s radom je započela početkom veljače prošle godine. Prije toga osoblje je prošlo brojne stručne edukacije kao pripremu za ovu posebnu vrstu medicinske skrbi. Stručne edukacije redovite su i dalje jer palijativna skrb ima svoje posebnosti i zahtjeve. Hospicij je u svojoj prvoj godini djelovanja primio 129 osoba, a od toga ih je 108 preminulo u hospiciju. Ostali, njih 21, privremeno su se oporavili pa su otišli kućama. I taj podatak govori o tome da ulazak u hospicij ne znači i kraj života jer posebna njega koju pacijent tamo prima na neke tako dobro djeluje da im se stanje privremeno toliko poboljša da im zapravo produži život. Prosječan boravak u hospiciju bio je 19 dana, što odgovara europskim standardima. Najmlađa osoba imala je 36 godina, najstarija 90. Velika većina korisnika, njih 113, došla je s dijagnozom karcinoma u terminalnoj fazi, a ostali s nekom od kroničnih bolesti.

Miletić je podsjetila kako je rad hospicija do svibnja 2013. financirala Riječka nadbiskupija, a nakon toga ušao je u sustav HZZO. Pomoć za rad hospicija pružaju i Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka. Korisnici hospicija oslobođeni su svih troškova boravak i za njih je boravak besplatan.

Novinar Glasa Koncila Vlado Čutura na kraju tribine dao je vrlo osobno svjedočanstvo suočavanja s malignom bolešću. Na primjeru vlastite sudbine pokazao je kako se bol i bolest mogu prihvatiti u svjetlu vjere. „Kada se suočimo s bolešću tada pitanja o smislu postojanja postaju vrlo osobna. U tim trenutcima više se nisam filozofski pitao tko je čovjek i kuda ide, nego sam pitanje postavljao u prvom licu – kuda idem?“  Vjera tada daje dodatnu snagu i motivaciju, rekao je Čutura te objasnio kako je u njegovom primjeru to rezultiralo ozdravljenjem.